U eri savremenog automobilizma kada se projektovani radni vijek jednog modela najčešće kreće u rasponu od četiri do osam godina, uz mnogobrojne tehnološke promjene, teško je zamisliti nekoga ko bi bio spreman da uzme nov automobil i s jednakim guštom ga vozi narednih pedeset godina. Zbog te, ali i mnogih ostalih činjenica koje ukazuju da je galopirajući konzumerizam potisnuo emocije iz mnogih sfera ljudskog života i nametnuo nam potrošačko društvo kao jedinu moguću opciju priča Kathleen Brooks i njene Volkswagen „bube“ djeluje nam pomalo nevjerovatno. Naime, ova simatična Amerikanka, koja danas ima 73 godine, proteklih pet decenija provela je za upravljačem jednog jedinog automobila. Pogađate, riječ je o Volkswagen „bubi“ koju je Katleen kupila kada je imala 21 godinu.

Dobro se sjećem tog decembra 1966. godine kada sam ušla u Volkswagenov salon u Riversideu (američka država Kalifornija) s namjerom da kupim nov automobil. Bila sam uzbuđena kako to samo može biti svaki mladi čovjek kada dobije punu slobodu. A vožnja automobila tada je smatrana jednim od osnovnih obilježja slobode, jer nam je omogućavala da jednostavno odemo kuda god to poželimo – počinje svoju životnu priču o automobilu sa početka njene vozačke karijere. Rubin crvena Volkswagen „buba“ Kathleen je isporučena početkom 1967. godine. Imala je bijeli, vinilni enterijer, nadograđen izduvni sistem i benzinski bokser motor sa ravno 53 KS. Njena tadašnja vrijednost je iznosila 2.300 dolara, a Kathleen ju je uzela na rate s mjesečnom ratom od 28.87 dolara. Crvenoj „bubi“ njena vlasnica je ubrzo po preuzimanju dala ime Annie (Ana), jer je tada bio čest slučaj da automobili imaju imena...

Kada god počnem da pričam o svom automobilu neko od slušalaca uvijek primijeti da to radim kao da pričam o živom biću. Na neki način Annie za mene to i jeste, najbolja limena drugarica, koja me nije iznevjerila nijednom u preteklu 51 godinu. Sa njom sam prošla kroz sve dobro i loše što mi se dešavalo u životu. Kad god mi je trebala ona je bila tu da me odveze do željenog odredišta ili da me vrati kući poslije napornog radnog dana. Kada o njoj pričam, pričam o 51 godini mog života, u kojem se jednostavno nisam puno razdvajala od svog automobila. Mnoga moja iskustva su duboko vezana za Annie. Od odlaska omiljenom frizeru, u kupovinu, grad, izlazak sa prijateljima, do povratka kući sa hemoterapije, nakon dugog perioda provedenog u četiri zida bolničke sobe. Još mi je pred očima taj trenutak u kojem sam se osjetila živom i punom nade kada sam sjela u Annie i počela da vozim – ispričala je Kathleen Brooks prisjećajući se svojih životnih i vozačkih iskustava.

U proteklu 51 godinu ona je svoju „bubu“ najviše vozila južnom Kalifornijom, od San Francisca do San Diega, putujući uglavnom od kuće do posla i nazad, ali i na brojne izlete koji su jedan od njenih hobija. Na tim putovanjima njena Annie je uz redovno održavanje do danas skupila 350.000 milja što je oko 563.000 kilometara. Za ovaj njen podvig možda se nikada ne bi ni čulo da jednog dana slušajući radio emisiju nije odlučila da se javi u program uživo i podijeli ju sa voditeljem i slušaocima. Njima se veoma dopalo ono što su čuli o sedamdesettrodogišnjoj baki i njenom pedesetjednogodišnjem automobilu. Ubrzo zatim ova priča je stigla i do čelnih ljudi Volkswagena SAD, koji su bez puno razmišljanja odlučili da prirede jedno veliko iznenađenje za Kathleen. Kako bi se na dostojan način odužili Kathleen za bezrezervnu vjernost „bubi“ koja traje već pet decenija, Volkswagen joj je ponudio da njenog limenog ljubimca odveze iz Kalifornije u fabriku automobila u Meksiku i da ju u potpunosti restaurira. Podsjećamo da je sa traka upravo ove fabrike 2003. godine sišla zadnja vazduhom hlađena Volkswagen „buba“ koja se u Meksiku s puno uspjeha proizvodila od 1954. godine. Veoma radosna zbog ove ponude, ali istovremeno i veoma tužna, jer se prvi put nakon pet decenija na duži period morala rastati od svog automobila Kathleen je pristala na restauraciju...
Kada su je prvi put kontaktirali, predstavnici Volkswagena su je pitali zašto je tako dugo zadržala Annie, a njen odgovor je bio veoma jednostavan.

Prvi motiv je praktične prirode. Trebao mi je pouzdan prevoz, a ona je taj zadatak savršeno obavljala. Kako je vrijeme prolazilo sve više sam se vezala za nju i za drage uspomene na koje me podsjećala. Mada su mi mnogi prijatelji govorili da vozim 20, 30, 40, pa na kraju 51 godinu star automobil i da je možda vrijeme da ga zamijenim nekim mlađim, ja se od Annie jednostavno nisam mogla rastati ni na koji način. Ona danas nije više dio mene, ona je moj produžetak – pripovijeda Kathleen i dodaje da su uprkos njenoj brizi i redovnom održavanju godine provedene pod vrelim kalifornijskim suncem ostavile traga na Annie i da joj je to teško palo.

Kako sam starila ja tako je starila i ona. Annie nikada nije bila u garaži pa je njena predivna jarko crvena rubin boja vremenom postala tamnija i zagasitija. Hromirani branici, poklopci točkova i ukrasne lajsne su izgubili početni sjaj, a zub vremena je nagrizao i enterijer – objašnjava Kathleen i dodaje da bi se bolje brinula o svojoj Annie, možda joj obezbijedila i garažu da se nije morala boriti sa opakom bolešću raka dojke. Tri puta sam prošla kroz taj pakao imala sam mnogo operacija, infekcija, komplikacija, ali evo me i danas sam živa. Imam 73 godine i hoću još da živim i vozim moj omiljeni automobil, moju Annie – kazala je Kathleen gledajući sa suzama u očima kako njena životna saputnica odlazi za Meksiko na kamionu. Kako bi lakše podnijela rastanak od nje napisala je pismo za ljude koji će da rade na njenoj restauraciji.

Annie me danas puno podsjeća na mene. Obje smo stare, izblijedjele, zarđale, izgrebane i tu i tamo ulubljene. Baš kao i ja, i ona ide sporo uz brdo i puno je brža kada zahladi. Prošla je sa mnom kroz brak i razvod, kupovinu kuće, privatni biznis, nekoliko različitih poslova, tri raka dojke,... Ne mogu vam opisati koliko me ljudi do sada zaustavilo i pitalo za moj automobil. Djeca ju posebno vole, dok stariji razgovor uglavnom počinju sa pričom – Imali smo nekad „bubu“. I svaki put kad me neko pita da li bih ju prodala ja mu kažem „dodaću vas na listu“ – poručila je Kathleen u svom emotivnom obraćanju. Njeno pismo, ali i čitava priča oko Annie veoma je ganula Volkswagenov tim u Meksiku koji je bio zadužen za restauraciju njenog automobila, a posebno Augusta Zamudija, mehanotroničkog inženjera u fabrici u Puebli, koji je rukovodio procesom njene restauracije. Kathleen je jedna veoma posebna žena, a rad na restauraciji njenog automobila, njene Annie je ostavio snažne emocije na mene. Veoma sam srećan što sam dobio priliku da radim na jednom ovakvom projektu koji mi je pomogao da iz najbolje moguće perspektive sagledam prošlost i sadašnjost Volkswagenovog inženjeringa, njegovih automobila i ljudi koji ih vole – kazao je Augusto Zamudija. On je dodao da je projekat restauracije bio veoma zahtjevan, jer je automobil bio veoma zarđao.

Annie je morala biti rastavljena do najsitnijeg detalja, a svaki metalni dio je morao da se detaljno očisti, zaštiti i na kraju ponovo prelakira u originalnu boju. Isti postupak smo prošli i sa hromiranim detaljima i enterijerom, dok smo najmanje posla imali sa mehanikom, koja je veoma jednostavna, ali i izuzetno izdržljiva i trajna. Konačni rezultat je zadivljujući. Sa ovim projektom dobio sam priliku da radim na automobilu iz mojih snova, da u sve unesem jako puno ljubavi i nadam se da će Kathleen uživati u svojoj novoj, staroj Annie – poručio je Augusto Zamudija. Nakon 11 mjeseci koliko je trajala restauracija na Annie je moralo biti zamijenjeno gotovo 40% originalnih dijelova, uglavnom njene limarije i šasije. Njih 357 je detaljno restaurirano i vraćeno na automobil. U okviru restauracije rastavljeni su i do najsitnijih detalja obnovljeni motor, vješenje i kočioni sistem. Posebna pažnja je posvećana enterijeru, koji je pečat jedinstvenosti dobio kroz nova sjedišta na kojima su izvezena imena Kathleen i Annie. Restaurirani automobil Kathleen je vraćen na jednoj od njenih omiljenih plaža nedaleko od Los Anđelesa.

Bože, kako je lijepa. Pa ovo je predivno. Ne mogu da vjerujem kako izgledaš Annie. Ne mogu da vjerujem da je ovo moj automobil, prelijepa je. Hvala svima koji su mi omogućili da je ponovo vidim ovako sjajnu i lijepu kakva je bila kada sam ju kupila prije pedeset godina. Mojoj sreći nema kraja, učinili ste jedno veliko dobro djelo za mene – kazala je Kathleen kada je prvi put vidjela restauriranu Annie.

RESTAURATORSKI TIM
Na projektu restauracije Annie koji je trajao 11 mjeseci, u Volkswagenovoj fabrici u Puebli volonterski je radilo šezdesetak radnika.
- Nakon što su čuli Kathleeninu i Annienu životnu priču svi su rado pristali da učestvuju u ovom projektu i svi su bili presrećni kada su vidjeli rezultat svoga rada. Naš „vochos“, kako Meksikanci od mila zovu „bubu“ je jedan poseban automobil, automobil koji vraća vjeru u ljude. Meni je posebno draga, jer je i moj prvi automobil bila „buba“ iz 1967. godine. Na svijetu postoje mnogi modeli koji oduševljavaju ljude, jer odlično izgledaju ili su snažni i brži, ali nijedan od njih nije širom planete tako prepoznatljiv, i ne privlači toliko pažnju kako to radi „buba“ – kazao je Augusto Zamudija, mehanotronički inženjer iz Pueble.

ISTORIJAT „BUBE“
Priča o „bubi“ počela je 1933. godine po nalogu Adolfa Hitlera kao projekat iz kojeg je trebalo nastati jeftino i pouzdano vozilo za motorizovanja njemačke armije. Automobil je dizajnirao i konstruisao slavni dr Ferdinand Porsche, a oživio NSU, tada poznati proizvođač motocikala. Prvi „narodni“ automobil svoju civilnu varijantu dočekao je tek po završetku Drugog svjetskog rata 1945, kada je pokrenuta masovna proizvodnja Volkswagen 51 modela. Za pogon prve „bube“ koristio se 1.131 cm benzinski bokser agregat sa 25 KS, o čijoj izdržljivosti su spjevani gotovo epovi, dok se njen dizajn pokazao bezvremenskim, te i dan-danas plijeni pažnju na putevima širom svijeta. Posljednja originalna „buba“ proizvedena je 2003. godine u meksičkom pogonu Puebla, kada je i zvanično okončana 68-godišnja produkcija najdugovječnijeg VW-ovog modela, koji je napravljen u tačno 21.529.464 primjerka.

Cilj ekipe: ponovo napraviti Annie. Ne muzejski dio, niti rekreacija modela iz 1967, ali Buba u kojoj bi Kathleen Brooks mogla uživati u godinama koje dolaze. Annieina obnova u Puebli 1 od 14. Ali kad je Annie stigla u Pueblu, izazovi obnove brzo su počeli rasti. Pet decenija slanog zraka istrošilo se u uglovima tavana do tačke gdje su putnici mogli zaviriti u tlo. Izvorni je motor izgubio mnogo snage. Kathleen je trebala dodatni jastuk kako bi se nosila s izvornim, opuštenim sjedalom. Nekoliko je dijelova ojačano drvetom. Oslanjajući se na volontere iz cijele fabrike, polaznici iz njegovog programa naukovanja i know-how iskusnih montažera, Annieina ekipa za obnovu s vremenom je narasla na najmanje 60 ljudi - uključujući i one koji grade prototipove za moderne Volkswagen modele. Prvi korak bio je uzimanje Annie