Sedamdesetih godina prošlog vijeka američkim putevima je palila i žarila treća, a po mnogima i najljepša verzija Chevrolet Corvette. Model C3 se proizvodio od 1968. do 1982. godine, te je ušao u legendu i kao najdugovječnija Corvetta. Bio je to zanosno dizajnirani kompaktni kupe, odnosno kabriolet model sa dva sjedišta i snažnim V8 motorima čija zapremina je varirala od 5,7 do čak 7,0-litara. Najslabija serijska verzija je imala 182, a najjača 456 KS, što je za tadašnje evropske automobile bilo poprilično brutalno.  Tri godine prije nego što je velikoserijska Corvette C3 ugledala svjetlo dana Opel je na sajmu automobila u Frankfurtu predstavio Experimental GT koncept. Do tada poprilično konzervativni njemački proizvođač oborio je GT-om automobilsku javnost s nogu, a savremenici su zabilježili da je na Opelovom štandu vladala neviđena gužva, jer su svi posjetioci željeli da vide „nevjerovatnu viziju sportskog kupea budućnosti“.

Kako bi ostavili sebi dovoljno vremena za razmišljanje i djelovanje, čelnici Opela su izjavili da je riječ o eksperimentalnom modelu, koji neće ući u serijsku proizvodnju. Mnoge ljubitelje Opela, ali i automobilizma uopšte takav odgovor je šokirao. Naime, svi oni su smatrali da elegantna karoserija, sa niskim prednjim delom, modernim farovima na izvlačenje i zasječenim zadnjim dijelom, predstavlja istinsko osvježenje na evropskom automobilskom nebu i da se mora naći u serijskoj proizvodnji. Oblik koncepta kojeg je osmislio američki učenik, njemački dizajner Erhard Schnell, karakterisale su vitke, zaobljene linije koje su poistovjećene sa „oblikom flaše Coca-Cole“. Experimental GT je bio jedan od prvih radova koji je nastao u novom Opelovom dizajnerskom centru Rüsselsheimu i bio je ujedno i najbolja moguća reklama za njega. Do pojave GT-a od Opela niko nije očekivao radikalan sportski automobil, koji će za šest godina proći put od skice na papiru do produkcijskog modela. U proljeće 1963. pod sloganom „Nur fliegen ist schöner ili samo je letenje ljepše“ Opel GT je počeo da živi svoj evropski san.

Četiri naizgled samo obične riječi bile su, sedamdesetih godina prošlog vijeka, dovoljne da pobude lavinu strasti kod istinskih ljubitelja sportskih automobila i da obezbijede GT-u bezvremensku vrijednost, koja ove godine proslavlja pet decenija postojanja. Prvi Opel GT je sišao sa proizvodne linije 1968. godine, kao rani primjer francusko-njemačke saradnje. Zahvaljujući prethodnim zajedničkim projektima, proizvođač karoserija „Chausson and Brissoneau & Lotz“ je bio dokazan partner Opela i francuska kompanija je odradila presovanje, zavarivanje, farbanje i unutrašnju instalaciju za GT, prije nego što ga je poslala u Njemačku na finalnu montažu šasije i pogona. Poput ekstravagantnog eksterijera i enterijera GT-a, sa svojim sportskim sjedištima, trokrakim upravljačem i okruglim instrumentima i danas uzbuđuje ljubitelje ovog automobila. Iako su najviše uticali na emocije kupaca, dizajneri GT-a su takođe obratili pažnju na bezbjednost, ugradivši sigurnosni pojas sa vezivanjem u tri tačke, poprečni stabilizator i zaštitu od bočnih udara, te deformabilni stub upravljača. Sa dužinom od 4,11 m i međuosovinskim razmakom od 2,41 Opel GT je svojevremeno važio za respektabilan sportski automobil, mada je danas tek nešto duži od punopravnih pripadnika takozvane gradske klase.

Koliko su se automobilski standardi promijenili u proteklih pet decenija najbolje oslikava primjer aktuelne Corse, koja je sa dužinom od 4,02 metra kraća od GT za devet centimetara, mada istovremeno ima čak 10 centimetara duži međusovinski razmak. Karoserija produkcijskog GT-a je bila dosta drugačija od originalnog koncepta, sa još više izraženim atletskim izgledom. Prednji dio je bio veći, a prednji prepust kraći. Mišićave izbočine usisnika su omogućile niži poklopac motora, a pravougaoni sklopivi farovi koje je imao Experimental GT su zamijenjeni novim ovalnim svjetlima zavodljivog izgleda. Moćne, ali elegantne linije smanjile su otpor vazduha bez žrtvovanja stabilnosti pri velikim brzinama. Ipak, ovo je prouzrokovalo drugi, neočekivan problem. Prema saopštenju iz septembra 1968. godine testni primjerci GT-a nisu mogli nigdje da prođu neopaženi od strane novinara, jer je specifičan oblik onemogućio „kamuflažu“. Produkcijski GT je privlačio kupce do kraja njegove proizvodnje 1973. godine. Zahvaljujući uzbudljivim performansama, jedinstvenom dizajnu i atraktivnoj cijeni, popularnost GT-a je prevazišla sva očekivanja. Ukupno je proizvedeno 103.463 primjerka. Opel GT takođe pokazuje da su dizajneri i inženjeri ove kompanije čak i tada imali u vidu filozofiju dizajna koja se danas ogleda u krilatici „spoj vajarskog umjeća i njemačke preciznosti“. Ili kako je glumac i vozač GT-a, Ken Duken, svojevremeno rekao: „Reklamni slogan je pogrešan – letjenje nije ljepše!“

SPORTSKI USPJESI I REKORDI
Sa GT-om Opel je postigao i mnoge sportske uspjehe i rekorde. Zahvljujući niskom centru gravitacije i stabilnoj karoseriji, GT je bio idealan za trke. Sportski prilagođeni GT Conrero modeli ostvarili su brojne uspjehe u trkama na velikim distancama početkom 1970-ih. Godine 1971, Georg Von Opel, unuk osnivača kompanije, pretvorio je GT u električni automobil, koji je dostigao maksimalnu brzinu od oko 189 km/h i postavio nekoliko svjetskih rekorda. U junu 1972. godine Opel je napravio GT sa dizel motorom koji je postavio dva svjetska i 18 internacionalnih rekorda na njemačkom Dudenhofen poligonu. Najveća brzina od 197 km/h na 1.000 metara je bila senzacija za dizel automobile tog vremena. Dizajner dizelskog GT-a hvalio se kako je on dobio još niži oblik. „Nismo imali veliki budžet. Uzeli smo automobil koji je trebalo da postane kabriolet i jednostavno odsekli vjetrobran!“

POGON
Za razliku od razmaženih Amerikanaca koji su u Corvetti dobili snažne osmolitarske motorčine, evropski kupci su u GT-u mogli da biraju jedan od dva ponuđena motora sa četiri cilindra. Manji 1,1-litarski je raspolagao sa 60 konjskih snaga i on je GT-u posuđen od standardnog Kadetta. Drugi, veći, zapremine 1,9-litara je raspolagao sa 90 konjskih snaga i njega je „donirao“ limuzinski Rekord. U kombinaciji sa slabijim motorom GT je od 0 do 100 km/h stizao za 17,7 sekundi i mogao je da dostigne najveću brzinu od 157 km/h. Jači 1,9-litarski motor je smanjio ubrzanje do „stotke“ na 11 sekundi, a najveću brzinu povećao na 187 km/h. Snaga se prenosila na zadnje točkove putem ručnog mjenjača sa četiri brzine. Kao opcija je nuđen trostepeni automatik, koji nije bio omiljen kod evropskih kupaca, ali jeste u Americi kada je GT zbog velikog interesovanja ponuđen i preko Atlantika.