U januaru 1976. godine Mercedes je na stazi Paul Ricard Circiut predstavio model 123, jedan od njegovih najboljih i najdugovječnijih automobila svih vremena. Sama prezentacija je bila obavijena velom tajne, a za potrebe transporta 33 testna vozila do Francuske njemačka željeznica „Deutsche Bundesbahn“ je obezbijedila specijalnu kompoziciju.
Popularni „jumbaš“ bio je i ostao sinonim za nevjerovatnu pouzdanost, eleganciju, luksuz i udobnost.

Na automobilima poput njega Mercedes je svojevremeno izgradio i najveći dio današnjeg imidža. Bio je to automobil za milion kilometara, koji je s malo brige i pažnje mogao svog vlasnika da posluži nevjerovatno dugo i vijerno, o čemu danas najbolje svjedoče mnogi primjerci širom svijeta. Posebno omiljena 123-ka je bila kod političara, direktora, raznih funkcionera, taksista, sportista, gastarbajtera, a s godinama je postala i svojevrsna poslastica automobilskih kolekcionara, jer su za relativno malo novca mogli doći do vrhunskog automobila.
Prve reakcije javnosti na 123-ku su bile više nego pozitivne. Automobilske novinare novi Mercedes je oduševio na prvu, a nakon njih oduševljenje se prenijelo i na kupce, koji su razgrabili sve predserijske modele. Veoma brzo formirane su dugačke liste čekanja, isporuka se prvobitno rastegla na period od tri mjeseca, pa zatim na pola godine i mnogo više.

O kakvom automobilskom fenomenu je svojevremeno bilo riječ najbolje potvrđuje podatak da su se jednu godinu stari modeli prodavali po istoj cijeni kao i novi, a nerijetko su bili i nekoliko hiljada njemačkih maraka skuplji. Dakle, pada vrijednosti nije bilo zbog ogromne potražnje, koju tadašnji Mercedesovi proizvodni kapaciteti nisu mogli da zadovolje u kratkom roku.
Bezvremenski dizajn Mercedesa 123 potpisali su Bruno Sacco (dizajnirao 190-ku) i Friedrich Geiger, kojeg je 1975. godine upravo Sacco zamijenio na mjestu prvog čovjeka dizajna Daimler-Benz. Zeleno svjetlo za razvoj 123-ke dato je još 1968. godine, kada su Mercedesovi inženjeri definisali dimenzijske okvire u kojima će biti projektovan novi model. Osim u najpopularnijoj limuzinskoj verziji, 123-ka se proizvodila i kao karavan (S123), kupe (C123), te kao produžena limuzina kodne oznake V123. Kupe je predstavljen u proljeće 1976, dok su ljubitelji Mercedesa na karavan morali čekati do marta 1978. U osnovi, 123-ka je bila evolucija W114 modela, koji se proizvodio od 1968. do 1976. godine.
Najveća vizuelna promjena je bio rastanak sa dotadašnjim vertikalnim farovima i prelazak na novi horizontalni princip. Kao uzor za oblik novih glavnih svjetlosnih grupa poslužio je reprezentativni W116 model iz 1972, preteča današnje S klase. Glavna svjetla su imala i brisače za staklo, koji su omogućavali maksimalno osvjetljenje puta ispred vozila i u najzahtjevnijim vremenskim uslovima poput kiše i snijega. Model 123 je bio jedan od zadnjih Mercedesa koji su imali stilizovane hromirane branike, a ostaće upamćen i po mnoštvu hromiranih lajsni i ukrasa, ali i bezvremenski lijepim poklopcima čeličnih točkova, te karakterističnim aluminijumskim naplacima.

Elegantan izgled dodatno je naglašen vrhunskom završnom obradom i savršenim spojevima svih karoserijskih i ukrasnih dijelova.
Sa Mercedesom 123 ponuđen je visok nivo pasivne i aktivne sigurnosti. Kod početnih modela u prvi plan je stavljena veoma čvrsta karoserija, sa pažljivo projektovanim deformacionim zonama i sigurnosnim kavezom. Kao velika inovacija navodi se i teleskopska osovina upravljača, koje se uvlači prilikom sudara i koju je još 1963. patentirao Béla Barényi, ali je prvi put u potpunosti primijenjena tek u 123-ki. Automobil je imao i mnoga strateška karoserijska ojačanja kako bi što bolje zaštitio putnike pri bočnim udarima, ali i kod prevrtanja, odnosno pri naletu od pozadi. Prije serijske proizvodnje sproveden je veliki broj „crash“ testova u kojima su simulirane najrazličitije opasne situacije i sudari.
Od 1982. u opcionoj opremi su ponuđeni i vazdušni jastuci. Dvije godine ranije u opcije je uvršten ABS, dok su servo kočnice sa četiri diska bile dio standardne opreme. U serijskoj opremi se nalazio vozačev retrovizor, dok se za desni u startu prodaje moralo doplatiti. Zahvaljući naprednom sistemu vješanja sa prednjim dvostrukim ramenima (kao u W116 modela) i zadnjim multilinkom, 123-ka je svojevremeno ponudila najbolji mogući kompromis između udobnosti i upravljivosti. Mnogi ljubitelji Mercedesa i danas spremno tvrde da je to bio i ostao jedan od najudobnijih velikoserijskih modela njemačkog proizvođača, koji se uprkos zadnjoj vuči jednako sigurno vozio ljeti, ali i zimi. Za uzornu upravljivost zaslužan je i osovinski razmak od 2.795 mm, odnosno dobar raspored mase na 4.725 mm ukupne dužine. Pri tome treba naglasiti da se 200 D sa 1.390 Kg kotrljao na gumama dimenzija 175 SR 14 88S, a najjači 280 E sa čitavih 1.460 kg na pneumaticima dimenzija 195/70 R14.
Enterijer je bio uređen u za ono vrijeme izuzetno modernom i luksuznom stilu. Mercedesova instrument tabla konfigurisana je sa tri okrugla polja. U prvom su tri pokazivača za očitavanje temperature motora, nivoa goriva u rezervoaru i pritiska ulja. U sredini je bio brzinomjer, a krajnje desno je klasični sat. U snažnije modele se ugrađivala instrument tabla koja je na mjestu sata imala obrtomjer i mali sat, a u prvom krugu se nalazio i ekonometar. Prava mala senzacija su bili okrugli ventilacioni otvori, kao modernije rješenje u odnosu na klasične rešetkaste, kao kod luksuzne S klase. Zavisno od želja i platežnih mogućnosti kupaca, oprema je varirala od spartanske do izuzetno luksuzne, ali su kod svih modela bili dominantni visokokvalitetni materijali i pedantna završna obrada. Mnogi od njih uspješno odolijevaju zubu vremena i ocijenjeni su kao nepoderivi. Najlošija tačka enterijera bio je instrument panel, koji je zbog izloženosti visokim temperaturama često znao površinski ispucati.

Ukoliko ste imali dovoljno novca, u 123-ki ste krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka mogli dobiti ručni, ali i automatski klima uređaj, koji je primarno bio rezervisan za bogatije američke kupce. Retrovizori su se mogli dobiti sa grijačima i električnim podešavanjem. Pomoću elektromotora su se podizali i prozori, a po istom principu se otvarao i zatvarao krovni otvor. Sjedišta su se, osim sa kvalitetnim baršunastim platnenim materijalima obloženim „licem“ i skajom na „naličju“, mogla presvući i kvalitetnom rupičastom kožom u nekoliko različitih dezena. Uz doplatu su se mogli dobiti i grijači sjedišta. Kao vrhunsko tehnološko dostignuće ponuđen je i Bekerov daljinski telefon, za koji je svojevremeno trebalo doplatiti nevjerovatnih 20.000 njemačkih maraka, što je bio veći iznos od početne cijene 123-ke.
Širom svijeta, a posebno u njegovim bespućima i u mnogim zemljama afričkog kontinenta, Mercedes W123 danas je još najomiljenije prevozno sredstvo, jer je praktično nepoderiv. Nisu rijetki njegovi motori, koji su bez „otvaranja“ prevalili milion i više kilometara. Za kraj priče o Mercedesu W123, sa kojom smo se u najkraćim crtama osvrnuli na njegov „životni put“, navešćemo podatak da je njegov najpovoljniji limuzinski model 200 svojevremeno koštao 18.381 njemačku marku. Za dizelski 200 D kupci su trebali izdvojiti 18.870 DM. Za najskuplji i najbolje opremljeni 280 E model u prvoj godini proizvodnje, 1976, trebalo je platiti 26.895 DM, dok se cijena zadnje serije iz 1984. povećala na 39.900 njemačkih maraka, što je zvanično i najviši iznos kojeg su kupci trebali izdvojiti za limuzinu. Sa najnižom cijenom od 25.289 DM za 230 T model karavan je bio osjetno skuplji u svim verzijama, dok se najpovoljniji kupe model 230 C svojevremeno mogao kupiti za 25.063 DM. Najskuplji serijski model na bazi W 123 je bila limuzina sa produženim osovinskim razmakom u 300 D verziji, koja se u zadnjoj godini proizvodnje, 1985. godine, prodavala za 51.072 DM.

Za deset godina, od 1975. do 1985, Mercedes je proizveo 2.7 miliona jedinica W123 serije. Najveći broj među njima, čak 2.375.440 modela su bile standardne limuzine. Karavana je proizvedeno 199.517, a kupea 99.884. Među najrjeđim modelima su limuzine produženog osovinskog razmaka sa 13.700 primjeraka, a najmanje, tačno 8.373,  ima specijalnih karoserijskih modela poput vozila hitne pomoći...

POGON
Od atmosferaca do turbo dizela
Motorna gama je uključivala četiri, pet i šestocilindarske atmosferske i turbo motore, koji su pokrivali raspon snage od 54 do 185 „konja“...
Bazni motor u dizelskoj gami je u 200 D modelu iz dvolitarske zapremine izvlačio prvo 54, a zatim i 60 KS, uz 113 Nm obrtnog momenta. Jači 220 D sa 60 KS i 126 Nm bio je zasnovan na 2.2-litarskom bloku. Najjači dizelski četverocilindraš je bio 240 D. Iz 2.4-litarske zapremine je uspjevao izvući 65, odnosno 72 KS uz 137 Nm obrtnog momenta. Vrh ponude je predstavljao petocilindarski 3.0-litaraš, koji je do 1979. godine imao zapreminu od 3.005 ccm³, a nakon toga 2.998 ccm³. U atmosferskim verzijama je raspolagao sa 80 i 88 KS, te 172 Nm, a u turbo dizelskim 121 i 125 KS. Do 1982. turbo dizel je imao 230, a nakon toga 250 Nm obrtnog momenta. Bazni benzinac je bio 2.0 agregat (model 200) sa 94 KS i 158 Nm. On je 1980. godine zamijenjen novim dvolitarskim blokom sa 109 KS i 170 Nm. Iznad njega je pozicioniran 2.3-litarski agregat iz modela 230, koji je do 80. razvijao 109 KS i 170 Nm, a sa novim blokom i Boschovim K-Jetronic ubrizgavanjem je osnažen na 136 KS i 205 Nm. Top ponudu u benzinskoj gami su činili šestocilindrični 2.5 i 2.7-litarski motori. Manji je raspolagao sa 129 i 140 KS, odnosno sa 192 i 200 Nm. Jači je prvobitno u kombinaciji sa karburatorom imao 156 KS, a sa elektronskim ubrizgavanjem 177 i 185 KS. Najslabija verzija je imala obrtni momenat od 223, srednja 234, a najjača 240 Nm.

IZUZETNA IZDRŽLJIVOST
Milioner među milionerima
Sa 4,6 miliona pređenih kilometara W115 model 240D je zvanično najizdržljivija Mercedesova limuzina...
Jedan od najpoznatijih svjedoka nevjerovatne izdržljivosti Mercedesovih automobila napravljenih sedamdesetih godina prošlog vijeka je solunski taksista Gregorios Sachinidis, koji je prošle godine Mercedesovom muzeju u Njemačkoj ustupio svoj 240D model W115 modela proizveden 1976. godine. Njegov automobil je tokom radnog vijeka prevalio nevjerovatnih četiri miliona i 600.000 kilometara, te tako postao prvi Mercedesov model sa najvećom zvanično zabilježenom pređenom kilometražom. Mercedesov „milioner“ u Solun je stigao 1981. godine iz Njemačke sa 220.000 pređenih kilometara. Do 2004. godine njegov vlasnik ga je vozio u okviru 24 časovne taksi službe. Za 23 godine, koliko je „radio“ kao taksi, W115 je potrošio tri Mercedesova fabrički reparirana 240D motora. Po želji vlasnika kao raritet je predat na čuvanje Mercedesovom muzeju. Nakon primopredaje Gregorios Sachinidis je od Mercedesa kao znak zahvalnosti dobio na poklon potpuno novu Mercedes E klasu sa 200 CDI motorom, omiljenim izborom njemačkih taksista.