Vazdušni jastuci koji ove godine "slave" 30 godina "rada" u automobilima. Za to vrijeme mnogo vozača i putnika ostalo ja živo zahvaljujući ovom inovativnom izumu stručnjaka iz Mercedesa. Razvoj, koji je počeo ranih 60-ih godina prošlog vijeka nije bio nimalo lak. Trebalo je riješiti niz problema, počevši od konstrukcije mehanizma za aktiviranje, koji je u djeliću sekunde morao da naduva vazdušni jastuk, a da se istovremeno ne aktivira "samovoljno" (uz uslov da mora funkcionisati čitav radni vijek samog automobila), te da nakon aktiviranja ne uguši samog vozača, odnosno putnika. Prva testiranja su bila obeshrabrujuća, jer se 1970. godine na testiranju u SAD dogodio i prvi smrtni slučaj. Dok su druge fabrike odustale od daljeg razvoja i istraživanja, Mercedes je hrabro nastavio dalje. Za mehanizam za aktivaciju korištena je tehnologija iz raketne industrije, pa su svi inženjeri morali proći pirotehničku obuku. Veliki "upitnik" odmah su stavili toksikolozi, koji su smatrali da će otrovni plinovi nakon eksplozije aktivacionog punjenja uzrokovati trovanje putnika. Mercedesovi stručnjaci ovaj problem riješili su korištenjem čvrstog goriva u obliku kompresovanih tableta izrađenih od sodijum acida, kalcij-nitrata i pijeska, tako da se poslije eksplozije aktivacionog punjenja u kabini stvaralo zanemarivo malo azota, te male količine vodika i kisika.

Ako ste pomislili da su ovim bile riješene sve "muke" stručnjaka iz Mercedesa, varate se. Odmah nakon toksikologa javili su se doktori, koji su smatrali da će eksplozija punjenja (iako je trajala svega 10 ms) prouzrokovati oštećenje sluha. I njima se moralo "izaći u susret", a da bi dokazali da nema opasnosti od zdravstvenih teškoća u automobil su stavili kavez sa kanarincima i izazvali aktiviranje vazdušnog jastuka. Nakon testa, kanarinci ne samo što su bili živi, već su bili i neuporedivo živahniji nego prije. Ipak, najveća prepreka za uvođenje vazdušnih jastuka predstavljala je opasnost od preranog ili nepotrebnog aktiviranja. U fazi razvoja često se događalo da se aktiviraju "sami od sebe", dok je automobil stajao u mjestu, a sam mehanizam morao je podnijeti "torturu" višegodišnje upotrebe u svim uslovima, od ekstremnih vrućina do ekstremnih hladnoća. Iz tog razloga Mercedes je u "vatru" poslao 600 automobila, koji su "robovali" na svim vrstama puteva, od asfaltiranih do šumskih. Čak su neki učestvovali i na makadamskim relijima, da bi se dokazala pouzdanost sistema.

Nakon 13 godina i sedam miliona testnih kilometara, prvi serijski vazdušni jastuk (airbag) na svijetu predstavljen je u S klasi 1980. godine. Već četiri godine kasnije isti je ponuđen u svim Mercedesovim automobilima kao opcija, da bi 1987. godine bio ugrađen i prvi jastuk za suvozača. Od 1992. godine "airbag" za vozača kod Mercedesa postaje dio standardne opreme, a 1998. godine je predstavljena vazdušna zavjesa. S-klasa 2005. godine dobija novu generaciju vazdušnih jastuka, koji se aktiviraju u dvije faze, zavisno od jačine sudara. Koliko je značajno bilo to što Mercedes nije, i pored svih teškoća, odustao od vazdušnih jastuka, govori i podatak američke agencije NHTSA. Od uvođenja "airbag-a" do danas samo u SAD spašena su 28.244 života, pri čemu 23.127 vozača (njih 13.999 nije vezalo pojas) i 5.117 putnika (od kojih 2.883 nije koristilo pojas). Ipak, svi se slažu da vazdušni jastuk nije zamjena za sigurnosni pojas, već da se najbolja zaštita ostvaruje kombinacijom pojasa i jastuka (kod novih automobila smanjuju posljedice nesreća za 42% a kod starijih modela za 14%).

"Prilagodljivost i individualnost" su budućnost vazdušnih jastuka. U budućnosti će se u računar za svakog putnika unositi podaci o visini, težini, polu, godištu i slično, kako bi se aktiviranje jastuka prilagodilo fizičkim potrebama svakog "memorisanog" putnika posebno. Mercedes već duže vrijeme radi na "simbiozi" sistema vazdušnih jastuka sa PRE-SAFE sistemom (pripremi  automobila za sudar), kako bi još više povećao njihovo dejstvo. Koliki je značaj vazdušnih jastuka dokazuje i gore pomenuta američka agencija za sigurnost u saobraćaju NHTSA, koja je dala podatak da vazdušni jastuk od ozbiljnijih povreda sačuva svakog trećeg vozača u sudaru, a da svakom šestom spasi život.