Alpine A310 rođen je sa jednom greškom koja je možda i najviše uticala na tržišni uspjeh ovog po mnogo čemu specifičnog vozila. Naime, prvi model lansiran 1971. godine na ženevskom sajmu automobila raspolagao je sa centralno pozicioniranim, ali samo četverocilindričnim motorom zapremine 1.6 litara, koji je zahvaljujući dva takozvana double-barrel karburatora ipak uspjevao ostvariti zavidnih 125 KS. I pored prilično velike snage, to nije bilo dovoljno da se Alpine A310 ozbiljnije suprostavi sličnoj konkurenciji, jer performanse su, obzirom na vrstu vozila, bile samo prosječne. Ipak, A310 već naredne godine ulazi u serijsku proizvodnju, kao vozilo koje će u programu zamijeniti uspješni A110. Svjesni da će to u pravoj mjeri biti prilično teško izvodljivo, čelnici Renaulta odlučuju da u proizvodnji još uvijek zadrže 110-ku, kao vozilo koje je tada još uvijek bilježilo dobre tržišne rezultate. Što se tiče samog dizajna i konstrukcije, A310 dijelio je nekoliko detalja sa svojim slavnim prethodnikom, tačnije šasiju, dok je za zadnje ogibljenje iskorišćen novorazvijeni, moderniji sklop sa dvostrukim ramenima. Sa druge strane, sistem upravljanja, disk kočnice, te petostepeni manuelni mjenjač dobijeni su u naslijeđe od Renaulta 12 Gordini, što sveukupno gledano nikako nije bio genetski materijal za suprostavljanje jednom Porscheu 911.

Nakon nepunih pet godina produkcije na scenu stupa nova A310 verzija, tačnije model restilizovan od strane Roberta Oprona, specifičan po potpuno novom V6 benzinskom agregatu razvijenom saradnjom Renaulta, Peugeota i Volvoa. Moderni šestocilindraš, i dalje opremljen sa dva double-barrel karburatora, modifikovan od strane Alpine, razvijao je pri 6000 o/min maksimalnih 148 KS, što je zahvaljujući masi novajlije od samo 980 kg, te ovaj put četverostepenom manuelnom mjenjaču, bilo dovoljno za sprint do 100 km/h za 6,9 sekundi i ostvarivanje maksimalne brzine od respektabilnih 210 km/h. I opet, Alpine A310 morala je na sebe preuzeti teret malog budžeta za razvoj, te nekih rješenja koja joj nikako nisu išla na ruku. Recimo, i pored sjajnog i aerodinamički naprednog dizajna, te same klase vozila kojoj je pripadala, o nekoj velikoj ekskluzivnosti nije bilo ni govora, jer zadnja svjetlosna grupa je posuđena od Renaulta 8, motor, koliko god bio napredan, od Renaulta 30, čija su tijela Solex karburatora bila identična onima sa Renaulta 4! Kada se sve sagleda, dovoljno je zamisliti tada direktnog konkurenta u obliku Alfe GTV 2.5, i njene superiorne performanse postignute motorom sa direktnim ubruizgavanjem goriva.

Čak ni vozne osobine nisu bile onakve kakve su zamišljene, jer sama konstrukcija je bila razvijena za četverocilindrični motor, tako da je ugradnjom znatno težeg šestocilindraša, potpuno poremećen balans vozila, koji je djelimično popravljen tek krajem 1980. godine. Ipak, za prepravke je već bilo kasno, jer Alpine A310 već je dobila etiketu vozila koje ne prašta greške, zbog čega su se u Renaultu, nakon 2340 produkovanih primjeraka, okrenuli razvoju novog modela pod oznakom GTA V6 predstavljanog 1985. godine. Ipak, i pored svih nesavršenosti, Alpine A310 zauvijek će ostati upamćen kao model koji je imao dušu i koji zbog svoje ćudljivosti nije bio za svakoga. Ako po ničemu drugom, Renault je bar po ovom pitanju uspješno konkurisao tadašnjoj jogunastoj, ali i sadašnjoj pripitomljenoj ikoni sportskih automobila – Porscheu 911.

Jean Rédélé, rođen kao sin Renaultovog koncesionara u gradu Dieppe na sjevernoj obali Francuske, nakon II Svjetskog rata odlučuje da učestvuje u automobilskim trkama, i to sa svojim prvim automobilom, modifikovanim Renaultom 4. Tokom 1951. godine svoj hobi uspješno konvertuje u biznis uspostavljanjem preduzeća Automobiles Alpine, i već 1952. ostvaruje svoj prvi uspjeh, odnosno pobjedu u klasi na prestižnoj trci Mille Miglia. Svoj prvi prototip Alpine A106 razvio je upravo na bazi Renaulta 4, i ova vozila bilježila su prilične uspjehe zbog čega je sve više dobijao asistenciju iz Renaulta. Osim uspješnih izleta u Formulu 2 i 3, Rédélé je priličnog uticaja imao i u razvoju F1 bolida u 70-im i 80-im godinama. Ime Alpina u sportskim takmičenjima živi do 1978. godine, kada su Jean-Pierre Jaussaud i Didier Pironi pobijedili na trci 24 sata LeMansa. Robert Opron je francuski automobilski dizajner koji je kreirao nekoliko neobičnih automobila u 60-im, 70-im i 80-im godinama prošlog vijeka. Zahvaljujući njegovim fantastičnim kreacijama poput Citroena DS sa direkcionalnim svjetlima, SM, CX i GS, te Renaulta 25, i Fuego, 1999. godine nominovan je za automobilskog dizajnera vijeka, ali je pobjeda ipak pripala Giorgettu Giugiaru. Iako je bio odgovoran i za Renault Alpine A310, ovaj sportski automobil nije postigao veći uspjeh. Naravno, razlog nije ležao u dizajnu, jer upravo je ovaj dio bio i najjače oružje Renaultovog sportiste.