Stari, dobri Henry Ford jednom prilikom rekao je da je „najbolji automobil, nov automobil“. Da li je ova njegova čuvena izjava samo još jedan klasičan reklamni slogan proizvođača automobila ili možda univerzalna ekonomska mudrost, dilema je oko koje su koplja lomili, lome i lomiće generacije kupaca automobila širom svijeta. Iz bh. perspektive, gdje je odnos uvezenih novih i polovnih vozila na godišnjem nivou 6:1 u korist polovnih, Fordova maksima bi možda mogla da dobije i simboličan nastavak: „koliko para, toliko muzike“. Ako u startu uzmemo u obzir da bi nas rasprava oko toga šta je isplativije, nov ili polovan automobil, odvela do mali milion različitih, uglavnom lično motivisanih zaključaka onda ćemo se zadržati na pretpostavci da „imamo mogućnosti“ i da želimo sebi priuštiti nov automobil, odnosno da će nam polovnjaci samo služiti kao orijentir u potrazi za odgovorom, zašto bi se trebali odlučiti za nov, a ne polovan? Ne uzimajući u obzir lične afinitete, omiljene marke i modele,... suština ovog štiva bi bila da predstavimo neke univerzalne dileme, rizike i zaključke, koji se manje-više postavljaju pred sve kupce novih automobila.

U startu treba primijetiti kako je potreba za automobilom kao prevoznim sredstvom različito motivisana kod fizičkih i pravnih lica, koja drže primat na bh. tržištu. Onim fizičkim automobil uglavnom treba da im olakša i ubrza svakodnevicu, odnosno da bude praktično pomagalo u svakom smislu te riječi. Naravno, produbljujući osnovne razloge koji motivišu pojedinca da posjeduje automobil, a koji proističu iz potrebe za kretanjem, na površinu isplivaju naše različite lične želje i afiniteti. To u praksi znači da neko želi da on bude plav, neko crn, bijel, a neko narandžast. Nekom je potrebniji sa krovom, a nekom bez njega. Nekom treba limuzina, a nekom karavan, monovolumen ili SUV. Neko opet želi skromniji, a neko luksuzniji. Nekom treba snažan i brz, a nekom je dovoljno samo da se kotrlja i da ima pet sjedišta... Broj ovih „neko“ koji motivišu fizička lica na kupovinu toliko se brzo umnožava da ih je teško pobrojati, ali bi se svi zajedno mogli sabrati u jedan jedini motiv, a to je potreba za ličnim sredstvom kretanja, odnosno automobilom. Kod pravnih lica, preduzeća, kompanija,... motiv za posjedovanjem vozila je prvenstveno poslovne, radne prirode. Mada i tu mogu da se uključe određene želje i afiniteti pojedinaca, uglavnom vlasnika, te određeni imidž faktori, u ovom segmentu prednost nad dizajnom, bojom, opremom, brendom,... najčešće ima čista računica. Toliko prostora, motora, sjedišta, automobila za toliko para, uz toliku garanciju i trošak za održavanje, gorivo, gume,...

Navedena računica je jedna od univerzalnih dilema, koja muči mnoge potencijalne kupce novih vozila. Možda negdje u svijetu i postoji mjesto gdje se oni kupuju po automatizmu i bez mnogo matematike, ali smo sigurni da je ipak puno više onih koji na papir stavljaju raznorazne „pluseve i minuse“ pa tek onda posežu za novčanikom. U tom istom (razvijenom) svijetu se pretpostavlja da prosječan vozač tokom života obično kupi i promijeni oko desetak novih vozila. Kod nas je to jednom ili nijednom, a u najboljem slučaju pet, šest puta. Izuzetaka naravno ima, ali su oni nažalost manjina i ne utiču značajno na prosjek... Ako uzmemo u obzir da jedan zapadnoevropski šezdesetogodišnjak može da ima oko četrdesetak godina vozačkog staža, to znači da bi on svoj automobil trebao zamijeniti novim na svake četiri godine da opravda ranije postavljenu tezu o „deset novih automobila za života“. Ova računica se manje-više poklapa i sa načinom razmišljanja proizvođača automobila, koji svoje modele unapređuju i mijenjaju najčešće u vremenskom periodu od pet, do šest godina, sa jednim obaveznim redizajnom na polovini radnog vijeka.

Šta ova dinamika znači u praksi za kupce i vlasnike novih automobila kad je riječ o ulaganju? Naime, većina novih modela u prve dvije godine gubi trećinu vrijednosti, a nakon četiri ona uglavnom pada na pola. To znači da jedan automobil početne vrijednosti od oko 60.000 KM, nakon dvije godine vrijedi 40, a nakon četiri već 30.000 KM. Naravno, računica varira s obzirom na brend, model, stepen očuvanosti, pređenu kilometražu, uopšte potrošenost vozila. U vlasništvu fizičkih lica takav automobil prosječno godišnje prelazi od 15 do 25.000 km, dok je kod pravnih ta kilometraža obično veća i iznosi od 40 do 80, a u nekim slučajevima i može dostići i više od 100.000 km. I bez neke studioznije računice jasno je da fizička lica imaju veći interes da svoje nove automobile zadrže što duže u vlasništvu od pravnih, jer nakon četiri godine oni prosječno izgube oko pola uloženog novca, a prevale put od 60 do 100.000 km.

Naime, njihova vozila uglavnom nisu puno prešla i još uvijek su u dobroj formi, dok gubitak vrijednosti u daljoj eksploataciji više nije tako veliki kao što je bio u prve četiri godine. Novina koju moraju prihvatiti ako odluče zadržati svog „četverogodišnjaka“ je da sa izlaskom iz garancije, koja danas zavisno od proizvođača traje od dvije pa do četiri, pet ili sedam godina kao u slučaju Kije, gube dio sigurnosti koji su dobili kupovinom novog vozila, te na sebe preuzimaju rizik od potencijalnih skupih kvarova vitalnih dijelova kakvi su motor, mjenjač, pogon, elektronika i slično. Osim objektivnih tu su i subjektivni, emocionalni faktori, koji motivišu vlasnike da po isteku lizinga, kredita ili nekog od ostalih vidova finansiranja svoj polovan automobil zamijene novim, koji je uglavnom „ljepši, opremljeniji, sigurniji, moderniji i poželjniji“ od modela kojeg posjeduju. Ovdje u obzir treba uzeti i imidž, koji igra značajnu ulogu u motivisanju kupaca novih automobila i nije nimalo zanemarljiv faktor, jer je srce često jače od razuma i računice. Kod pravnih lica, kako u Evropi tako i u BiH, ove dileme su svedene na minimum i obično kada vozila ispune neki od zadatih kriterijuma za zamjenu, a to su najčešće pređena kilometraža ili godište, pristupa se obnovi i podmlađivanju voznog parka. I jednima i drugima za ovu operaciju su potrebni svjež kapital, kreditna sposobnost, uopšte novac.

A kada je u pitanju novac, jedan od veoma bitnih faktora, koji u zemljama niskog standarda kakva je naša značajno utiče na kupce novih automobila su polovnjaci, koji su po pravilu u svakom poređenju „povoljniji“. Jedna od najčešćih dilema koja muči domaće kupce je da li potrošiti 25.000 KM za recimo novi Volkswagen Polo sa benzinskim TSI trocilindrašem i potpunom osnovnom opremom ili za četiri godine star Passat sa 150.000 pređenih kilometara snažnim 2.0 TDI dizelašem, DSG automatikom i bogatom Highline opremom. Na prvi pogled ušminkani i u svakom pogledu raskošniji Passat djeluje puno primamljivije. Veći je, komforniji, ima jači motor, bolju opremu, a i imidž faktor je na njegovoj strani. Gdje je onda tu dilema? Pa 150.000 km je gotovo dovoljno da se četiri puta obiđe zemaljska kugla po Ekvatoru (40.070 km). Svi kvaliteti koji su ga kao novog činili primamljivim prvom kupcu, poput snažnog motora, DSG automatike i bogate opreme, sada su potencijalni izvori skupih kvarova. Dizne i turbina nisu vječne, DSG u najmanju ruku traži redovnu zamjenu ulja i filtera, a gomila elektronike koja opslužuje mnogobrojne sisteme do sada se puno puta pržila i hladila na ekstremnim temperaturama,... Ako prodavac polovnjaka na njega i daje garanciju, ona sigurno nije onoliko duga, detaljna i obavezujuća kao ona koju daje proizvođač, odnosno prodavac novih vozila. Ta nesigurnost uprkos svim primamljivim „kvalitetima i prednostima“ polovnjaka usmjerava potencijalne kupce Volkswagena, ali i ostalih brendova da ipak razmisle o slabije motorizovanom, manjem i skromnije opremljenom novom automobilu, na kojim će u par godina koliko traje garancija vjerovatno imati samo trošak redovnog održavanja. Dakle, nema skupih kvarova, nema stresa, niti strahovanja, samo toči i vozi. Kao što vidite, računica nije nimalo jednostavna, a moguće ju je dodatno usložiti uvođenjem različitih individualnih parametara, koje svaki pojedinac uzima u obzir kada donosi odluku o kupovini novog vozila. Među njih svakako spadaju i na prvi pogled sekundardne dileme poput one da li uzeti model prije ili poslije redizajna, kada se uvode mnoga unapređenja, ali i kada je generacijski životni vijek vozila upola kraći u odnosu na trenutak kada se taj model pojavio na tržištu. Ovdje ne treba zanemariti ni imidž faktor, jer se kupovinom originalnog modela dobija doza dizajnerske i tehnološke ekskluzivnosti u kojoj nećete moći jednako uživati ako nakon tri ili četiri godijne uzmete redizajnirani model. Godište automobila, odnosno serija ima uticaja i na njegovu cijenu, pad vrijednosti, opremljenost, sigurnost, pa i na kasniju preprodaju. Sve u svemu, u igri je puno matematike, a izbor nije nimalo jednostavan.

Univerzalnog savjeta za kupce nema, ali bi se moglo reći da za istu vrijednost koliko košta jedan prosječan gradski automobil poput Volkswagen Pola (25.000 KM) sa benzinskim motorom na tržištu polovnjaka možete kupiti za klasu većeg četiri godine starog Golfa sa recimo solidno snažnim 1.6 TDI motorom, nešto bogatijom opremom i oko 150.000 pređenih kilometara. Ukoliko želite dvije klase većeg i opremljenijeg Passata onda računajte da se u ponuđenom cjenovnom okviru generalno nude modeli iz 2012. i 2013. godine, mada ima i mlađih, sa 1.6 i 20 TDI motorima (ima naravno i benzinaca, ali su generalno manje popularni kod nas), te najčešće 200.000 i više pređenih kilometara. Manje-više sličan „klasni“ odnos je i kod ostalih marki i modela, sa logikom da se za isti iznos koji izdvajate za novo vozilo može kupiti klasu ili dvije veći „kao nov“ polovnjak oko četiri i više godina starosti, sa jačim benzinskim ili dizel motorom, te okvirno oko 150.000 pređenih kilometara. Da li je sve ranije navedeno dovoljan motiv da se svrstate u grupu potencijalnih kupaca novog automobila, prosudite sami. Svaki izbor prate određeni kvaliteti, nivoi zadovoljstva i zabave, ali i rizici, nedostaci, te potencijalni gubici. Šta je tu najpovoljnije, najprihvatljivije i uostalom najbolje, morate prosuditi sami na osnovu realnih potreba, želja i nadasve dubine novčanika, koji kod svake kupovine mora biti osnovni i najvažniji orijentir. Vaš izbor jedino nikada ne bi smio biti iznad realnih platežnih mogućnosti, jer tada ste gotovo sigurno osuđeni na gubitak i stres bez obzira da li kupovali nov ili polovan automobil.

ZEMLJA OLDTAJMERA

Austrija ima 10 godina mlađi vozni park od BiH

Bh. putevima danas se aktivno vozi oko 60.000 vozila koja su starija od 30 godina i imaju status oldtajmera...

Prema podacima evropskog statističkog portala Statista.com najmlađi vozni park među zemljama Evropske unije ima Austrija, u kojoj je prosječna starost vozila 7,7 godina. Slijede Belgija sa osam, Francuska sa 8,2, Njemačka sa 8,5, te Švedska sa 9,8 godina. Najstariji vozni park u EU ima Estonija sa prosječnom starošću vozila od 14 godina. U našem bližem okruženju najmlađe automobile voze Slovenci čiji vozni park je prosječno star ispod devet godina. U Hrvatskoj se taj prosjek kreće između 13 i 14 godina, u Srbiji oko 17, a neslavni rekorderi u regionu smo naravno mi sa 18 godina prosječno starim voznim parkom. Domaća statistika poražavajuća je bez obzira na način računanja, pa tako imamo podatak da je čak 80% voznog parka starije od deset godina, odnosno da je svaki peti automobil stariji od 25. Takva vozila spadaju u grupu takozvanih „jungtajmera“, a procjenuje se da se na našim putevima danas kreće oko 60 hiljada vozila starijih od 30 godina, koja kao takva mogu da ostvare status punopravnih oldtajmera. I dok su tridesetogodišnjaci koji se mogu sresti na evropskim putevima manje-više u besprijekornom, kolekcionarskom stanju, kod nas je većina njih u fazi raspada, odnosno veoma upitne tehničke ispravnosti. Iz navedenog nameće se zaključak kako je BiH nužno ekspresno podmlađivanje voznog parka, što će s obzirom na standard građana biti veoma teško napraviti sa novim vozilima ukoliko država za to ne obezbijedi ozbiljnije podsticaje. Podsjećamo da je od 2000. do 2011. godine u BiH bio zabranjen uvoz automobila starijih od sedam godina. Uvoz polovnjaka tada je sveden na nivo od  30 do 40 hiljada godišnje. Taj propis je ukinut 2011. kada je između ostalog kao granična vrijednost za uvoz polovnih vozila utvrđena Euro 3, a novih Euro 4 norma. Kriterijumi su postroženi 2016. godine kada je kao donja granica za polovnjake uvedena Euro 4, a za nova vozila Euro 5 norma. Podsjećamo da u Evropskoj uniji danas važi Euro 6d norma, koja je stupila na snagu 1. septembra 2017. godine i obavezna je za sva novoproizvedena od 1. septembra 2018. godine.

PROSJEČNA STAROST VOZNOG PARKA U BIH, OKRUŽENJU I EVROPI

POLOVNO JE POVOLJNIJE?

Kupovinom polovnog vozila početni ulog je obično puno manji nego kada se kupuje novo vozilo, ali su rizici veći. Potencijalni kvarovi, koji vas mogu zadesiti kod polovnjaka su ipak manji od gubitka vrijednosti sa kojom se morate suočiti ako kupite nov automobil. To znači da ako je novi Volkswagen Polo koštao 25.000 KM, za četiri do pet godina on bi kao polovnjak trebalo da košta oko 12, 13.000 KM. Ako je uzet na lizing ili kredit, onda na početnih 25.000 KM treba dodati i troškove za obavezno kasko osiguranje, koje je puno skuplje od standardnog, a koje je morao plaćati prvi vlasnik. Kada se saberu svi troškovi i „padovi“ koje imate pri kupovini novog vozila teško je očekivati da ćete za bilo koji kvar na nekom polovnjaku morati izdvojiti toliko para koliko je vrijednost novog opala u međuvremenu. Kompromis na koji kupci polovnjaka moraju pristati je da nikada neće osjetiti „miris“ novog vozila, da im je garancija na automobil kraća i nesigurnija, odnosno da stepen pohabanosti direktno zavisi od odnosa prethodnog vlasnika i da oni nikako ne mogu uticati na to. Istovremeno, ne mogu ni zadovoljiti neke individualne želje kada je u pitanju specifična oprema, već se moraju uklapati u tuđe izbore.

Prednosti novog automobila

- Sigurnosni sistemi i standardi su usklađeni sa najsavremenijim, aktuelnim standardima

- Efikasniji motor, manja potrošnja i zagađenje. Niže ekološke takse i slobodan pristup središtima gradova.

- Vozne karakteristike u skladu sa najsavremenijom standardima i činjenicom da su svi elementi i sistemi u vozilu novi i maksimalno funkcionalni

- Bolja usklađenost sa aktuelnim trenodvima kao što su komunikacioni standardi

- Mogućnost dugoročnog predviđanja troškova, koji se uglavnom odnose na održavanje i zamjenu potrošnjih dijelova guma, tečnosti, filtera, kočnica,...

- Garancija ne garantuje da neće biti problema već da će oni biti besplatno otklonjeni u ovlaštenim servisima

- Mogućnost personalizacije automobila po specifičnim potrebama kupca bez potrebe za uzimanjem opreme koja mu nije neophodna

- Osjećaj vožnje novog automobila i prvog vlasništva nad njim je subjektivan faktor, koji se ne može mjeriti novcem. Sigurni ste u pređenu kilometražu i stanje vozila, da je u potpunosti čisto i sigurno za prevoz

- Mogućnosti finansiranja kupovine su brojnije i sigurnije nego kad se kupuje polovnjak, a i viši je nivo zaštite kupca

- Sve u međuvremenu potencijalno skupe ili opasne mane proizvođač ispravlja organizovano i o svom trošku

Mane novog automobila

- Obavezno učešće u kreditu prilikom kupovine

- Očekivani gubitak vrijednosti, do čak 50% u prvih pet godina

- Trenutni gubitak vrijednosti do čak 15% nakon izvoženja vozila iz salona

- Ukoliko kupujete vozilo putem lizinga ili kredita obično je obavezno skuplje kasko osiguranje, što dodatno uvećava trošak

- Kod kreditiranja vrijednost vozila je po pravilu na kraju višestruko veća od kupovne. Ovdje treba dodati i trošak obrade kredita

- Da biste ostvarili garanciju morate održavati vozilo po pravilima koje propisuje proizvođač u okviru ovlaštene servisne mreže, čije usluge su po pravilu skuplje nego kod nezavisnih servisa

Prednosti polovnog automobila

• Mogućnost jeftinijeg osnovnog servisiranja u nezavisnim servisima i sa povoljnijim zamjenskim dijelovima
• Tehnologija koju koriste polovna vozila je već višestruko poznata mehaničarima, a određeni skupi dijelovi se mogu naći i na autootpadima
• Jeftinije osiguranje u svim kombinacijama
• Mogućnost veće korekcije cijene prilikom kupovine
• Kupovina po principu zamjene, uz određenu doplatu
• Manji gubitak vrijednosti
• Vozila korištena po principu lizinga imaju urednu servisnu dokumentaciju i redovno su održavana
• Zbog niže cijene lakša je prodaja ili zamjena
• Mada nije pravilo, kod polovnjaka se manje brine o očuvanju vanjštine automobila, jer je ona tokom eksploatacije uglavnom pretrpjela određena manja oštećenja

Mane polovnog automobila

• Niža ekološka norma od aktuelne za nova vozila i veći nivo izduvnih gasova, što u većini evropskih zemalja znači i veće izdatke pri registraciji. Podsjećamo da se u BiH eko test plaća prema kategorijama, od 22 do 36 KM u Federaciji BiH i fiksno pet u Republici Srpskoj.
• Stariji automobili nemaju sisteme za automatski poziv u pomoć nadležnim službama u slučaju saobraćajne nesreće.
• Mnogi automobili nemaju urednu servisnu dokumentaciju pa je nemoguće imati uvid u njihovo održavanje. To povećava mogućnost skupih kvarova, odnosno nestručno popravljenih, ali vješto prikrivenih oštećenja, prije svega na karoseriji.
• Mnogi dijelovi imaju projektovani vijek trajanja i habaju se u skladu sa projektovanim intervalima i kilometražom. Tu spadaju kočnice, alternator, starter, mehanizam upravljača, mnogi elektronski sistemi, sve zahtjevniji i kompleksiniji izduvni sistem i mnogi ostali dijelovi....
• S godinama se na podvozju i karoseriji može očekivati pojava rđe, boja blijedi, zaptivne gume slabe, a svakodnevno učešće u saobraćaju ostavlja traga na limariji
• Pojedini rezervni dijelovi, a ponajviše oni najskuplji su dostupni samo u ovlaštenoj mreži ili na otpadima. U prvom slučaju su veoma skupi, a u drugom nepouzdani
• Kupac mora da se prilagodi ponudi i kombinaciji opreme, koju je kreirao neko drugi. Zadovoljavanje specifičnih zahtjeva je puno teže nego kada se kupuje novi automobil

Pregled najprodavanijih modela na EU tržištu u prvom kvartalu 2018. godine