Kada je 1979. godine sa traka fabrike u Antwerpenu sišao i posljednji primjerak Opel Ascone 400, 1. oktobra iste godine ovaj model je dobio homologaciju za učestvovanje u Svjetskom rally šampionatu grupe 4. Nakon dvije godine razvoja i testiranja, ovaj rally dragulj završno poliranje doživio je u Russelsheimu. Opel Ascona 400 razvijena je na bazi standardnog dvovratnog modela Ascona B, ali brojni aerodinamički dodaci u znatnoj mjeri su promijenili njen izvorni izgled. Veliki prednji i zadnji spojler, dodaci na pragovima, te proširenja na prednjim i zadnjim blatobranima, nisu predstavljali samo kozmetičke dodatke, već elemente koji su bili striktno optimizovani za rally automobile. Većina mehaničkih dijelova, kao što su Getrag petostepeni ručni mjenjač i zadnje vješanje, dodatno su ojačani i adaptirani da izađu na kraj i sa najizazovnijim rally iskušenjima.

Posebnu zanimljivost predstavljao je pogonski agregat, koji je za potrebe Opela razvio britanski Cosworth. Ovaj moćni 2.4-litarski agregat sastavljen je upotrebom bloka motora od Rekorda dizel, koji je sada bio modifikovan sa ciljem da izdrži visoke obrtaje. Ostali dijelovi, kao što su čelična radilica, Cosworth klipovi i klipnjače, upotrebljavani su i na ostalim vozilima, kako sportskim, tako i standardnim drumskim. Tajna ovog agregata krila se u glavi motora sa dvije bregaste osovine, koja je bila izrađena u 16-ventilskoj tehnologiji razvijenoj od strane Dr. Shricka za potrebe tadašnje 2.0-litarske Formule 2. Bazna verzija Opel Ascone 400 na tržište je stigla sa 144 KS, ostvarive pri niskih 5.200 o/min, dovoljne za ubrzanje do 100 km/h za odličnih 7,6 sekundi i za maksimalnu brzinu od preko 200 km/h. Za razliku od standardnog modela, koji je imao elektronsko ubrizgavanje goriva, verzija namijenjena takmičenju koristila je 48 DCOE Weber karburatore, zbog čega je pri 7.500 o/min razvijala rasnih 240 KS. U Svjetskom rally prvenstvu, takozvani „faza 2“ motori postizali su 255, a u „fazi X“ čak 270 KS.

Sama šasija velikim dijelom je zadržala formu standardne, a elementi ogibljenja podešavani su u skladu sa namjenom. Prednje vješanje sastojalo se od dvostrukih viljušaka, amortizere je razvio Bilstein, a da bi Ascona 400 u potpunosti iskoristila snagu agregata, izmijenjena je i geometrija zadnjih točkova. Za kočnice su upotrijebljeni samoventilirajući diskovi na svim točkovima, opremljeni četveroklipnim AP čeljustima, a dodat je i sistem balansa, koji je vozač mogao mijenjati tokom vožnje. Opel Ascona 400 standardno je dolazila sa 15-colnim aluminijumskim točkovima, a sa ciljem snižavanja mase vozila, za ovaj model stizali su posebno optimizovani poklopac motora, vrata i prednji blatobrani. Kada je upravo trebala da pokaže šta zna, Opelov rally tim 1981. godine susreo se sa novim problemom – nedostatkom sponzora.

Odmah nakon toga, Ascona 400 zastarijeva u poređenju sa konkurencijom, tako da je u Opelovom sportskom programu mijenja tehnički veoma slična Manta 400. Međutim, homologacioni problemi doveli su do produžavanja života Opel Ascone 400 za još jednu i po sezonu. Upravo tada njena pouzdanost pomogla je Walteru Röhrlu u osvojanju druge titule u poretku vozača Svjetskog rally šampionata. Opel Ascona 400 i danas je veoma cijenjen raritet, za koji je potrebno izdvojiti priličnu sumu novca. Ipak, njegovom kupovinom ulaže se u budućnost, jer cijena ovog po mnogo čemu fantastičnog automobila može samo rasti.