Naslovna > Retro > Najbolji automobil iz Solihulla
FOTO GALERIJA (53)

Vremeplov – Rover P6

Najbolji automobil iz Solihulla

Rover P6 predstavlja prekretnicu u globalnoj, a ne samo britanskoj auto-industriji. Tehnologija, sigurnost putnika i oprema bili su dovoljan razlog da se P6 okiti prvom evropskom titulom „Car of the Year“.

Baš kao svi britanski proizvođači automobila iz tog doba, i Rover je bio, najblaže rečeno, konzervativan. U želji za napretkom braća Wilks su poslije tri decenije kreiranja svih Roverovih modela dobrovoljno prepustili kormilo mladim snagama punih revolucionarnih ideja. Kao nasljednik imenovan je Robert Boyle sa titulom glavnog razvojnog inženjera. On je potom okupio uski krug saradnika u kojem se nalazio dvadesetšestogodišnji dizajner David Bache čiji je raskošni talent pod starim timom bio prilično prigušen. U želji da se kupcima ponudi revolucionaran proizvod, razvojni je tim tražio inspiraciju u Citroenu DS jer je po svim parametrima bio i ostao najavangardniji automobil svih vremena. Razvojni prototip imao je hidroaktivno ogibljenje, dizajn karoserije sličan „Ajkuli“ i motor ugrađen u zadnji dio vozila. Kasnije su se ambicije svele u realne okvire pa se odustalo od ekstravagantnih rješenja. I pored toga, dvije godine prije službenog predstavljanja napravljen je prototip sa turbinom. Turbina je izbačena, ali su zadržana neka upečatljiva dizajnerska rješenja kao što je originalni prednji dio vozila. Sve do početka serijske proizvodnje bila je planirana upotreba aluminijuma na nekim elementima, ali se zbog visoke cijene odustalo u posljednji čas.

 

Poslije šest godina intenzivnog razvoja, 1963. godine organizovana je prezentacija gdje su se prisutni predstavnici medija i VIP gosti mogli uvjeriti da u auto-industriju dolaze neka nova vremena. Limuzinska, trodijelna karoserija sa međuosovinskim razmakom od 2.600 mm omogućavala je vrhunski komfor i istu takvu ergonomiju. Ono što su potencijalni kupci odmah prepoznali jeste odlično pogođen dizajn izveden kao kompilacija retro linija i potpuno novih ideja. Zahvaljujući novom, modernijem pristupu proizvodnje, P6 je bio za 10% jeftiniji od prethodnika, što je pogodovalo privlačenju mlađih kupaca. Na početku prodaje nudili su se modeli sa 1,8 i 2,0-litarskim četverocilindričnim motorima. Iako se Rover P6 reklamirao kao sportska limuzina, prvi su kupci odmah shvatili da su perfomanse daleko ispod bilo kakvog sportskog pedigrea. Konkurencija je na tom polju jednostavno bila bolja. Ali, u svim ostalim segmentima Rover P6 je uvjerljivo dominirao. U želji da se ispune ranije data obećanja, odgovorni u Roveru stupaju u kontakt sa američkim Buickom sa ciljem preuzimanja 3,5-litarskog V8 motora. Dogovor je brzo postignut pa su prvi motori stigli u Solihull gdje su podvrgnuti preradama u cilju zadovoljavanja evropskih specifikacija.


Nakon četiri godine od početka proizvodnje kupcima je konačno ponuđena snažnija verzija, koja dolazi sa oznakom Rover 3500 P6 B (Buick). Obična je raspolagala sa 143 KS, dok je ona sa „S“ dodatkom imala okruglih 150 KS. Maksimalna brzina od 195 km/h za to je doba bila nedostižna brojka za većinu konkurenata. Zbog veličine V8 agregata, u prostoru za motor nije bilo mjesta za akumulator, pa je on prebačen u prtljažnik. Time je dobijen bolji raspored mase iznad osovina. Recimo da su isto rješenje kasnije preuzeli neki renomirani proizvođači automobila, među koje spada i BMW. Jedini problem kod V8 motora bio je kratak servisni interval od svega 5.000 km. Mnogi su ga jednostavno zaboravljali, što je ostavljalo velike posljedice na motoru, pogotovo na razvodnom mehanizmu. Dobro izbalansiran ovjes u startu predviđen za velika opterećenja, (osnovna konfiguracija postavljena na prototipu „Turbina“) išao je na ruku sportski nastrojenim vozačima, ali bez narušavanja komfora vožnje. Moglo bi se reći da je mehanički ovjes Rovera P6 bio najbliže što je moguće Ajkulinom hidroaktivnom ogibljenju. Ponuda prostora za putnike i prtljag bila je uzorna, a isto bi se mogla opisati i ergonomija. Sa redizajnom izvedenim 1970. godine dolazi potpuno novi kokpit sa svim instrumentima smještenim u okruglim kućištima. Velika sjedišta, kako prednja tako i zadnja, bila su idealna za duga putovanja. Osjećaj velikog prostora dodatno su davala velika stakla, čime su putnici bili lišeni uobičajene klaustrofobije u automobilima.


Ono po čemu će Rover P6 ostati zapamćen u istoriji automobilizma jeste velika posvećenost detaljima za opštu sigurnost putnika. Upravljački mehanizam imao je zglob koji se prilikom sudara lomi, čime je spriječeno udaranje volana u grudi vozača. Volan se mogao podešavati po visini, što je do tada bila prava rijetkost, (sa sličnim su mehanizmom raspolagali samo neki sportski automobili kao što je Jaguar E-Type), a radi ublažavanja posljedica sudara svi su rubovi kokpita bili obloženi mekanim materijalima. Putnička je kabina izvedena od visokokvalitetnog čelika čija je struktura dovoljna za podnošenje izuzetno velikih udarnih sila. Svi paneli oko nosive strukture jednostavno su se pričvršćivali vijcima, pa je zamjena uslijed sudara ili drugih vidova oštećenja bila krajnje jednostavna, pa samim tim i jeftina.
Tih godina svi su automobili patili od prekomjerne korozije na nosivim elementima. Rover je na tom polju napravio ogroman napredak, pa se ne treba čuditi ako naiđete na P6 iz prve serije u jako dobrom stanju. Cijene dobro očuvanih primjeraka kreću se između devet i 10.000 eura, što je za pravi britanski klasik veoma povoljna cijena. Kao dodatni razlog za posjedovanje Rovera P6 može se navesti laka dostupnost svih dijelova po povoljnim cijenama...


Prvi automobil sa evropskim „Car of the Year“
Luksuzna sportska limuzina iz Solihulla u istoriji autoindustrije, između ostalog, ostala je zapamćena kao prvi automobil koji se okitio evropskom titulom „Car of the Year“. Očigledno je da se investiranje u potpuno novu fabriku u Solihullu isplatilo, baš kao i 120 miliona tadašnjih njemačkih maraka potrošenih tokom šest godina intenzivnog razvoja. Novinarski žiri jednostavno nije mogao ostati ravnodušan na tehnološke i sigurnosne inovacije koje su postavile potpuno nove standarde u proizvodnji automobila. Dokaz za to je dobijanje više bodova od legendardnog Mercedes-Benza 600, čiji luksuz i tehnologiju nikome ne treba posebno predstavljati. Istorija je dokazala da je Rover P6 zapravo bio najbolji predstavnik britanske auto-industrije koja zbog raznih okolnosti kasnije doživljava pravi krah. Sve u svemu, P6 je bio daleko ispred svog vremena...


Ponuda motora i mjenjača
S obzirom na vrijeme proizvodnje, moglo bi se reći da je ponuda motora i mjenjača bila solidna. Iza pomalo zbunjujućih oznaka modela nalazila su se tri benzinska motora: 1.978 ccm sa 90 i 110 KS, 2.160 ccm sa 100 i 115 KS i 3.470 ccm sa 143 i 150 KS. Recimo da je V8 benzinac bio klasični predstavnik američke filozofije gradnje motora. Relativno malu specifičnu snagu pratio je veliki obrtni moment – u ovom slučaju čak 294 Nm pri 3.000 o/min. Kupac je mogao birati između ručnog mjenjača sa četiri stepena prenosa ili automatika sa „brzinom“  manje. Iako su klasični automatski mjenjači sa hidropretvaračem također bili inspirisani američkom auto-industrijom, bili su za preporuku, jer su uz pouzdan rad davali pravi limuzinski osjećaj dostojan britanskih Lordova. Bez obzira na odabranu pogonsku grupu, pogon je bio isključivo na zadnju osovinu. Kao zanimljivost mogu se izdvojiti zadnji diskovi, koji su bili smješteni uz difrenecijal, a ne na glavčine točkova. Takvo rješenje možemo vidjeti na bolidima Formule 1, ali i Spačeku...

Datum objave: 16/02/2018
Komentarišite ovaj članak


Auto Shop Magazin

Facebook