Naslovna > Retro > Prvi francuski kompakt, koji je nadmašio Golfa
FOTO GALERIJA (23)

30. godine Renault 19

Prvi francuski kompakt, koji je nadmašio Golfa

Sa modelom 19 Renault je pokušao i uspio da nadmaši Volkswagen Golfa, ali i sve ostale konkurente, koji su početkom devedesetih godina u kompaktnoj klasi ponudili pravo malo šarenilo različitih transportnih mogućnosti, performansi i jedinstvenih dizajnerskih detalja…

Renault 19 je francuski kompakt koji je predstavljen 1988. godine kao nasljednik do tada veoma popularnih modela 9 i 11. Kao i svaki kompakt i 19-ka je imala cilj da bude bolja od Volkswagen Golfa, u čemu je djelimično i uspjela, jer je na njemačkom tržištu za osam godina koliko se prodavala našla put do čak 460.000 kupaca. Čak četiri godine bila je najprodavaniji uvozni automobil, a u mnogim njemačkim sredinama i ubjedljivo popularnija od Golfa. To je impresivan rezultat s obzirom na činjenicu da su Nijemci osim „kralja kompakta“ tada imali u ponudi i domaći Opel Kadett i Forda Escorta. Veoma zanimljive kompakte su im nudili i ostali francuski, te mnogobrojni japanski proizvođači poput Mazde, Nissana, Honde, Mitsubischija i Toyote. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni tada veoma popularnog Fiat Tipa, Alfu Romeo 33 i sada već pomalo zaboravljenog Rovera 216.

Dakle, konkurencija je na pragu devedesetih godina prošlog vijeka bila više nego jaka, zbog čega je Renault razvoju 19-ke pristupio s posebnom pažnjom. Dizajn je potpisao tada čuveni italijanski mag Giorgeto Giugiario, koji je između ostalog bio zaslužan i za izgled prve generacije Golfa. Podsjećamo da je 1988. godine iz njegovog pera „izašao“ i tadašnji ponos Zastave, kompaktni model Florida, odnosno da je dvije godine ranije on oblikovao i limuzinski Renault 21. Kupcima su ponuđene četri karoserijske verzije: trovratni i petovratni kompakt, četverovratna limuzina i atraktivni kabriolet. Iz ondašnje, ali i današnje perspektive to nije bio automobil koji je „umirao“ u ljepoti, posebno s početka proizvodnje, kada je imao jednostavne nelakirane plastične branike i poprilično ogoljenu karoseriju. Sa redizajnom iz 1992. godine ugrađena su naočitija tanja svjetla, te nova palstična maska hladnjaka sa velikim Renaultovim logotipom. Značajno je promijenjen i dizajn zadnjeg dijela uvođenjem dvostrukih svjetala, koja su vizuelno smanjila limene površine petih vrata i učinila automobil naočitijim. Značajno su izmijenjeni i branici, koji su dobili dvobojnu kombinaciju sa donjim dijelovima u boji karoserije.

Sa 4,15 metara dužine 19-ka se uklapala u okvire ondašnje kompaktne klase, a zahvaljujući međuosovinskom razmaku od 2.540 mm nudila je veoma raskošnu kabinu, u kojoj je udobno moglo da se smjesti pet putnika. Petovratni hatchback mogao se pohvaliti prtljažnikom zapremine 386 litara, koja se mogla povećati obaranjem naslona zadnje klupe na 865 litara. I kabriolet je bio funkcionalan sa prtljažnikom zapremine 255, odnosno 360 litara, dok je u ovom pogledu najraskošnija bila limuzina sa osnovnom zapreminom od 463 i najvećom od 865 litara. Od početnog veoma skromnog i gotovo spartanski opremljenog enterijera on je vremenom evoluirao u modernije radno okruženje u kojem je jednostavni dvokraki upravljač zamijenjen sa modernije stilizovanim kao u broj veće Lagune. Oprema najpopularnijih modela se uglavnom svodila na radio uređaj, svjetla za maglu, vozačevo sjedište podesivo po visini i djeljivu zadnju klupu. Ko je želio, dubljim zavlačenjem ruke „u džep“ mogao je da dobije i centralnu bravu, električne podizače prednjih stakala, dok je klima uređaj kao i vazdušni jastuk za vozača bio prava rijetkost i uglavnom se danas može naći u modelima proizvedenim od 1993. do 2000. godine. Za ove serije češće se vežu i ABS, alu naplaci, treće stop svjetlo i zadnji spjel, zatim elektronska blokada motora i alarm, sportski profilisana sjedišta, te upravljač podesiv po visini i dubini sa servo pojačivačem. Interesantna opcija svojevremeno su bili i digitalni sat, električno pokretani krovni otvor, putni računar, te trokraki sportski upravljač obložen kožom, koja je bila dostupna i kao najluksuzniji vid oblaganja sjedišta.

Vozači su u okruženju kakvo je nudio enterijer 19-ke u prvi plan stavljali odličnu preglednost i iznatprosječnu udobnost, koja je devedesetih godina prošlog vijeka važila za najjači adut francuskih automobila. Kao vrhunac vozačkog hedonizma koji se može povezati sa serijom 19 ostaće upamćena verzija Baccara. Ovaj model je osim metalik boje i aluminijumskih točkova s vana, serijski imao i automatske zatezače pojaseva, suvozačev vazdušni jastuk, radio „kasetaš“ sa četiri zvučnika, klima uređaj, svjetla za maglu, električno podesive i grijane retrovizore, servo upravljač, centralnu bravu i kraljevski udobna kožna sjedišta o čijem komforu ljubitelji Renaulta danas pričaju legende. Bio je to vrhunski udoban automobil, koji je mazio sva vozačeva čula tada najfinijim materijalima i najvišim kvalitetom izrade, dok se za uzornu dinamiku brinuo za ondašnje standarde vrhunski četverocilindarski 1,8-litarski benzinac sa 90 KS i 148 Nm. Baccara se „kotrljala“ na 14-inčnim točkovima, koji su u kombinaciji sa nešto mekše podešenim vješanjem nudili uzornu udobnost.

Kada je riječ o pogonskoj gami ona je bila veoma raznovrsna i činili su ju benzinski i dizel motori zapremine od 1,4 do 1,9-litara. Oni su pokrivali raspon snage od 58 do 137 „konja“. Kao ulazni motor Renault je pozicionirao 1,4-litarskog benzinca, koji je od početnih 58 KS iz 1988. godine vremenom „dogurao“ do 80 koliko je imala njegova verzija dostupna u periodu od 1990. do 1995. godine. Ljubitelji benzinaca su na raspolaganju u različitim periodima proizvodnje Renaulta 19 koja je trajala punih 12 godina na raspolaganju još imali i 1,7-litarski benzinski motor u verzijama sa 73 i 90 KS, te 1.8-litarski sa 8 i 16 ventila, sa 90, 107 i 113, odnosno 135 i 137 KS. U posljednjoj modelskoj seriji koja se proizvodila od 1995. do 2000. godine bio im je dostupan i savremeniji četverocilindarski osmoventilski 1.6-litarski motor sa 90 KS. S druge strane, obožavaoci dizelaša od starta do kraja su mogli da računaju na 1.9-litarski motor koji je u atmosferskoj verziji raspolagao na mršuljave, ali ekonomične i veoma izdržljive 64 „konjske snage“. Od 1992. godine uveden je i 1.9 TD turbodizelski motor sa 90 KS, koji je R19 od 0 do 100 km/h mogao da potjera za 11,4 sekunde i da dostigne maksimalnih 183 km/h uz prosječnu potrošnju od 5,9 litara. Osim sa petostepenim ručnim mjenjačem Renault 19 se sa jačom verzijom 1,4-litarskog benzinca (80 KS) mogao dobiti i sa trostepenim automatskim mjenjačem.

Za kraj priče o „devetnaeski“ treba napisati i koju riječ o fabrikama u kojima se proizvodio, a za 12 godina bilo ih je čak 11. U matičnoj Francuskoj silazio je sa traka instaliranih u Douaiu i u Maubeugeu. U komšijskoj Belgiji je proizvođen u Vilovooordeu, a u Španiji u Valladolidu i Palenciji. Portugalci su ga sklapali u Setubalu, Kolumbijci u Envigadu. Proizvodio se i u Venezueli i Taiwanu, a zadnji modeli su 2000. godine sišli sa proizvodnih traka u Argentini i Turskoj Bursi, odakle je svojevremeno stizao i na bh. tržište na čijim cestama se danas još uvijek može vidjeti pokoji njegov primjerak, uglavnom u limuzinskom karoserijskom izdanju.

Datum objave: 23/03/2019
Komentarišite ovaj članak


Auto Shop Magazin

Facebook