Višom srednjom klasom posljednjih decenija vedre i oblače njemački proizvođači - Mercedes se prepoznaje po vrhunskom luksuzu, Audi po otmenosti, BMW po sportskom duhu, Volkswagen po narodnom karakteru… Tu su i avangardni Francuzi, strastveni Italijani, pedantni Japanci i mnogi drugi, koji žele svoj dio kolača u jednoj od najprofitabilnijih automobilskih klasa. U takvim okolnostima švedski Volvo, koji je od 1999. pod dirigentskom palicom Forda, zaigrao je na tradicionalne adute, koje širom svijeta prepoznaju i cijene oni vozači kojima je dok su za volanom, najvažnija sigurnost. A sigurnost se u Volvu oduvijek pisala velikim slovima i sa pet zvjezdica. Bogata tradicija u ovoj oblasti osjeća se pri prvom pogledu na najmanju švedsku limuzina, čija je prva generacija predstavljena 1995, druga prije četiri godine, a njen redizajn polovinom prošle.

Vrata, krov, B stubovi, kao i automobil u cjelini, zrače granitnom čvrstoćom, dok S40 dizajnerski dosljedno slijedi prepoznatljive kućne linije, zacrtane još 2001. godine sa modelom S60. Naravno sada je sve to u manjem i ljepšem pakovanju, na čije skladne gabarite upućuje i dužina od 4.515 mm (Audi A4 4.703 mm, BMW 3 4.520 mm, Mercedes C-klasa 4.581 mm, Renault Laguna 4.695 mm). Prepoznatljivi i nadasve smireni dizajn osnovnog Volva S40, u slučaju testnog modela dodatno je naglašen atraktivnom metalik zlatnom bojom, koja jednostavno ne dozvoljava da budete neprimijećeni. Vizuelni utisak na najviši nivo podižu i 16-inčni alu-naplaci Cursa, te kristalno bistri prednji farovi sa bixenonskim svjetlima, čiju zavidnu učinkovitost tokom noćne vožnje treba posmatrati u okviru sveukupne priče o sigurnosti švedskog automobila. I dok prednjim krajem dominira prepoznatljiva maska hladnjaka sa velikim hromiranim logotipom Volva, sa strana do izražaja dolazi snažni pregib, koji vizuelno dijeli karoseriju na pola. Na zadnjem dijelu ističu se lijepo oblikovana svjetla, zbog čijeg dizajna je donekle smanjen otvor prtljažnika, koji prima za limuzinu pomalo skromnih 405 litara.  

Najbogatiji paket opreme Summum sa ugodnim, ali i za ovu klasu neuobičajenim detaljima, poput umetaka i obloga od prirodnog drveta, zaslužan je za nesvakidašnji ugođaj u vožnji, ali i donekle usko orijentisan prema ozbiljnijim kupcima, koji po pravilu imaju više sluha za prirodne materijale. Miris luksuza dodatno je naglašen kožnim presvlakama sjedišta, volana i ručice mjenjača, dok dah inovativnosti donosi “lebdeća” središnja konzola, stilski raritet kakav se danas može naći samo u Volvovim automobilima. Jednostavnost upravljana, preglednost i vrhunska završna obrada epiteti su koji su čvrsto vezani za funkcionalnu stranu unutrašnjosti, u kojoj se tačno zna gdje stoji koji prekidač, zašto služi i kako se njime upravlja.  Ovakav pristup dokazano smanjuje stres kod vozača, ali i povećava bezbjednost, jer minimalno odvači pažnju u toku vožnje. Položaj za upravljačem lako se pronalazi zahvaljući električnom podešavanju vozačkog sjedišta, sa mogućnošću memorisanja tri različita položaja, ali i po visini i dubini podesivom kolu trokrakog upravljača. Ergonimija vozačkog okruženja je sasvim zadovoljavajuća, a jedinu ozbiljnu zamjerku mogli bismo uputiti preglednosti pri vožnji unazad, kada zbog položenog zadnjeg stakla i kratkih retrovizora nije lako ocijeniti gabarite vozila. Tada je svakako dobrodošla pomoć parking senzora, koji su uključeni u serijsku opremu najbogatijeg paketa.

Sa blagim vizuelnim redizajnom Volvo S40 je polovinom 2007. dobio i novi dvolitarski benzinski motor, sa 145 KS i 185 Nm, kakav je bio ugrađen i u testni model. Iako je gotovo sigurno da bi većina domaćih kupaca u Volvu najradije vidjela neki od provjerenih i nadasve štedljivih D5 dizelaša, treba istaći da je novi benzinac predstavlja pravu mjeru za S40.  Zahvaljujući dobro proračunatom i preciznom petostepenom mjenjaču, ovako motorizovan S40 u stanju je od 0 do 100 km/h ubrzati za odličnih 9.5s i bez većih poteškoća uhvatiti maksimalnih 210 km/h. Zbog dobro izolovanog motornog prostora, ali vrhunske kultiviranosti samog agregata, buka koju stvara u vožnji je minimalna i jedva čujna, pa je za pravovremeno prebacivanje brzina neophodna povremena „konsultacija” sa kazaljkom obtomjera. A ona se najradije vrti između 2.800 i 4.000 o/min, mada se ne ustručava ni visokih obrtaja pri kojima četverocilindrični benzinac pokazuje da ima i sportskih gena. Iako su Šveđani testni automobil opremili sa efikasnim Cruise control sistemom, koji omogućava elektronsko određivanje i limitiranje putne brzine, dvolitarski benzinac prosječno se zadovoljavao sa nemalih 9,8 litara benzina. Na otvorenom putu putni računar pokazao bi i 8 litara, ali u gradskoj vožnji na displeju nikada nećete vidjeti manje od 10, 11 litara, što je ujedno, ako uzmemo u obziru domaći standard, i najveći „nedostatak” najmanje švedske limuzine.