Nakon pozitivnih reakcija na futuristički koncept Autobianchi A112 Runabout, Fiat odlučuje da pod oznakom X1/9 realizuje serijsku verziju, koja je svjetlo dana ugledala 1972. godine. Ovaj atraktivni targa model dizajniran je tako da u potpunosti koristi mehaničke sklopove tada veoma uspješnog Fijata 128, od kojeg je preuzeo 1.3-litarski pogonski agregat i transmisiju, koji su za potrebe ovog modela smješteni u zadnjem dijelu, tačnije centralno. Što se tiče karoserije, X1/9 zamišljen je kao mali targa model sa takozvanim pop-up svjetlima, koja su u to vrijeme bila veoma popularna. Uklanjanjem krova i smještanjem u prtljažnik ispod prednjeg poklopca, za male novce se dobijao vjetar u kosi i to sa vozilom koje zbog svog oblika nikako nije moglo proći nezapaženo. Obzirom da je Fiat svoje modele označavao trocifrenim brojkama 127, 128, 131 itd., ovaj mali targa model prvi je u tadašnjoj gami zadržao kodnu oznaku koju je Fiat koristio za numerisanje određene serije vozila.

Zamijenivši tada već zastarjeli 850 Spyder, X1/9 već u startu je bio dobro prihvaćen, ne samo od domaćih kupaca već u cijeloj Evropi. Atraktivna karoserija izrađivala se u torinskim pogonima Bertonea, da bi se zatim transportovala u Fiatovo čuveno postrojenje Lingotto, gdje je bila spajana sa motorom i ostalim komponentama. Što se tiče agregata, 1.3-litarski četverocilindraš bio je jedan od tada najsavremenijih u svojoj klasi. Sa bregastom osovinom u aluminijumskoj glavi, te jednim dvogrlim karburatorom, razvijao je maksimalnih 75 KS, koje ipak nisu bile dovoljne za neke ozbiljnije performanse, iz prostog razloga što je karoserija od gotovo jedne tone, radi ispunjavanja određenih sigurnosnih standarda, bila iznenađujuće teška. Ipak, ubrzanje do 100 km/h za nepunih 13 sekundi te maksimalna brzina od 160 km/h, bile su sasvim solidne performanse, ali kupci vozila ovog tipa željeli su još više.

Odgovor Fiata stigao je 1978. godine u obliku kapacitetnije verzije, koja je dobila 1.5-litarski agregat od modela Ritmo. Sa 85 KS i petostepenim mjenjačem, X1/9 postao je ozbiljnija vozačka mašina, jer sprint do 100 km/h sada je trajao 10,8 sekundi, dok je maksimalna brzina iznosila pristojnih 177 km/h. Nakon preko 140.000 prodanih vozila u Evropi i Sjevernoj Americi, Fiat ipak nije bio zadovoljan svojim baby Ferrarijem, tako da 1982. godine kompletnu proizvodju preuzima Bertone. Saga ovog uspješnog automobila, koji je postao uzor mnogim proizvođačima u razvoju ovakvih modela, prestaje da traje 1989. godine, kada je predstavljenja posljednja Grand Finale serija.