Opel Manta bila je GM-ov odgovor na Ford Capri. Podsjećamo da je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka kao GM-ova evropska filijala Opel dobio zadatak da finalizira automobil kodne oznake „Project 1450“. Pod ovom šifrom bio je podveden koncept jeftinog kupea sa četiri sjedišta. Novi model u prvom redu je bio veoma atraktivan, a nisu izostale ni tehničke novotarije u obliku federa u ogibljenju, te potpuno nove zadnje osovine. Nakon završenog razvoja stiglo je i ime: Manta A, koja je publici predstavljena u kombinaciji sa motorom zapremine 1.584 ccm, koji je u zavisnosti od verzije razvijao 68 i 80 KS.

NA POČETKU PRODAJE Manta se mogla dobiti sa tri različite verzije opreme: Manta, Manta L i Manta SR, uz koju se isporučivao i žilavi 1.9-litarski benzinac. Manta SR je bila „rally“ verzija Mante L, namijenjena sportski orjentisanim kupcima. Od ostalih modela se razlikovala po posebnim točkovima, mat crnom poklopcu motora i takozvanim rally prugama na bokovima. Razlike je bilo i u enterijeru. Tu prvenstveno mislimo na oblik instrumenata, koje su sačinjavali brzinomjer i dodatni panel sa satom, ampermetrom i manometrom ulja. Opel Manta SR je stizala u motorima od 80 i 90 KS, a opciono su se mogle dobiti sa trobrzinskim automatskim mjenjačem. Istovremeno, evropska verzija bila je ponuđena i sa slabašnim 1.2-litarskim četverocilindrašem, koji je imao tek 60 KS. No, i takav bio je sposoban da 950 kg Opelov teški kupe dovede do maksimalne brzine od 145 km/h.

POSLIJE PET GODINA proizvodnje Mante A, u Opelu su odlučili da na ljeto 1975. predstave zamjenika: Mantu B. Ovaj model je tehnički bio gotovo identičan uspješnom prethodniku, a razlikovao se po modifikovanoj šasiji sa dužim međuosovinskim razmakom i većom širinom.  U ponudu su uvedeni roll bar i provougaona svjetla. Odmah po predstavljanju Manta se nudila u nekoliko linija, od kojih je najviše pažnje izazivala GT/E opcija, karakteristična po sportskom ogibljenju sa plinskim amortizerima, dodatnim instrumentima, prednjem spojleru, sportskom kolu upravljača, te crnoj „haubi“ i prozorskim okvirima. Ponuda agregata sastojala se od četverocilindričnih i šestocilindričnog benzinca zapremine između 1.2 i 2.4 litre, sa rasponom snage između 60 i 142 KS.

U PROLJEĆE 1979. MANTA prolazi kroz prvo osvježavanje i dobija drugačije hromirane ukrase u enterijeru, te novu paletu boja, dok 1983. stiže i novi, laganiji 1.8-litarski agregat, namijenjen GT modelu. Nakon velikog uspjeha Mante 400 na rally takmičenjima, Opel 1983. godine predstavlja današnje kolekcionarske i veoma rijetke i200 i i240 modele sa 2.0E agregatom od 125 i 136 KS, koji su se isporučivali isključivo u srebrnoj ili bijeloj Opel Team boji. Posljednja Manta u GSi verziji s traka silazi u septembru 1988. godine. Opel je proizveo čak 550.000 modela B serije, što je u zbiru sa modelom A ukupnu proizvodnju povećalo na  1.056.436 primjeraka

OPEL ASCONA

Jedan od najuspješnijih Opelovih modela s početka sedamdesetih godina prošlog vijeka sa Mantom je dijelio šasiju, vješanje i motore. Opel Ascona je predstavljena 28. oktobra 1970. godine u sedan verzijama sa dvoje i četvoro vrata, te kao trovratni karavan. I dok je Manta nastala kao GM-ov odgovor na Ford Capri, Ascona je bila konkurencija za Ford Taunus. Do 1975. proizvedeno je 691.438 jedinica Ascone I. Za njen pogon su bili zaduženi benzinski motori od 1.2 do 1.9-litara u rasponu snage od 60 do 90 KS. Svi motori su koristili jednogrli karburator. Prva generacija Ascone je sa Mantom dijelila kompletnu šasiju, vješanje i pogonske agregate. Ascona II ili model B je predstavljena 1975. u Frankfurtu. Bila je dostupna u verzijama sa 2 i 4 vrata, zatim sa 2 i 3 vrata u Coupe verziji. Ascona B nije imala karavanski model. Treća i ujedno posljednja generacija modela C je svjetlo dana ugledala 1981. godine i proizvodila se sve do 1988. kada je sa traka sišao zadnji od ukupno 1.721.649 primjeraka.