Naslovna > Retro > Tiranosaurus Rex autoindustrije

Vremeplov - Dodge Charger 1968

Tiranosaurus Rex autoindustrije

Godinama je Dodge posmatrao kako Pontiac GTO započinje eru muscle car vozila u kolijevci američke autoindustrije Detroitu i kako polako, ali sigurno, pravi tržišnu prednost, koju će biti teško stići. Ipak, sprinter za sustizanje Pontiaca GTO je dobio zeleno svjetlo, a ponio je zvučno ime Charger...

Kada je 60-ih godina prošlog vijeka Pontiac sa modelom GTO gotovo preko noći ostvario instant popularnost, svima je bilo jasno da je započeta jedna nova era, era muscle car vozila. Sjajne Pontiacove tržišne rezultate ostatak GM divizije mogao je samo nijemo posmatrati, jer gotovo niko od njih nije imao adekvatan odgovor koji bi ponudio stil i performanse moćnog GTO-a.

 

Pripadnici GM divizije ipak hvataju zadnji voz, tako da Buick uskoro lansira Gran Sport, dok je Oldsmobile odgovorio moćnim 442. Dodge čak ni tada nije znao kakav potez povući, jer Coronet je bio sve samo ne atraktivan, a o performansama vrijednim spomena nije bilo ni riječi.Ipak, u januaru 1966. Dodge konačno odlučuje da se uključi u muscle car trku, a odgovor je bio Charger, model zasnovan na takozvanoj Chrysler B platformi i koji je u konceptnom obliku pobrao odlične kritike širom SAD. Prve godine proizvedene su samo 37.344 jedinice, što je značilo da Dodge mora ponovo učiniti nešto što će kupce muscle car vozila dovesti do njihove štale.

 

Temeljni restyling izrodio je najuspješniju B-liniju, zbog koje Dodge i danas uživa status proizvođača naglašeno sportskih automobila. Dizajner Richard Sias donio je dizajn dvostrukog dijamanta, koji će se kasnije nazivati Coca Cola styling, iz razloga što su profili bočnih oblina oko prednjih blatobrana i zadnjih panela izgledali gotovo poput boce Coca Cole. Prednji i zadnji dio karoserije dizajnirao je Harvey J Winn, a poseban detalj predstavljao je takozvani „kick up“ spojler, inspirisan tadašnjim Grupa 7 trkaćim vozilima. Novi Charger zadržao je svoj puni prednji gril motora, koji je u potpunosti skrivao farove. Nova svjetla više nisu bila rotirajuća, jer je umjesto električnog upotrijebljen jednostavniji vakuum sistem sa poklopcima, slično kao i na tadašnjem Camaru RS. Enterijer je takođe temeljno izmijenjen, odnosno zadržana je samo instrument tabla modela iz 1967. godine, dok je sve ostalo bilo potpuno novo.

 

Bumbarov let

 

Ono u čemu je poklekla prva serija Chargera bio je imidž, a Dodge je sada dobro zavrnuo rukave sa namjerom da javnosti pokaže koliko moćne i poželjne automobile može napraviti. Prvi high-performance paket nosio je oznaku R/T (Road/Track), a kasnije ovu skraćenicu nosili su samo najmoćniji automobili ovog američkog proizvođača. Dodge Charger R/T dolazio je standardno sa 7.2-litarskim 440 Magnum V8 motorom od 370, a kasnije i 390 KS, dok se 7.0-litarski 426 Hemi sa 425 KS nudio kao opcija. Oba modela do 100 km/h stizala su za ispod sedam sekundi, što je rezultat koji i danas zaslužuje „kapu dolje“. U 1968. Chrysler korporacija predstavila je novu kampanju koja je bila prepoznatljiva po karikaturi bumbara sa motorom na leđima. Ti automobili nazivani su „Scat pack“, te su tako Coronet R/T, Super Bee, Dart GTS i Charger R/T dobili bumbar pruge, koje su dolazile standardno na R/T modelima u crvenoj, bijeloj ili crnoj boji. Sve ove promjene pokazale su se veoma popularnim, što je rezultovalo da Charger dostigne cifru od 96.100 primjeraka, uključujući i više od 17.000 modela Charger R/T.

 

Charger 500

 

Godine 1969. Dodge za bitku protiv konkurenta Ford/Mercury u NASCAR seriji, lansira dva posebna Chargera. Prvi je bio Charger 500, a zbog NASCAR pravila izrađeno je samo 500 primjeraka. Jedini motori koji su se ugrađivali bili su standardni 440 Magnum ili 426 Hemi. I pored novajlije, Ford/Mercury nastavlja pobjeđivati Chargere, a tada na scenu stupa Dodge Daytona. Naime, Amerikanci su još tada uvidjeli da aerodinamika ima velikog uticaja na performanse, tako da je Daytona dobila neobični nos od fiberglasa i ogromni zadnji spojler, koji je na većim brzinama trebao obezbijediti dovoljno downforcea. Prva ispitivanja pokazala su i prve pozitivne potencijale aerodinamički optimizovanog Chargera, koje je on ispoljavao tek iznad 170 km/h.Krajnji proizvod nikako se nije mogao pohvaliti po ljepoti, ali uostalom to i nije bio prioritetni cilj Dodgeovih dizajnera. Koliko je Daytona bila dizajnerski radikalna pokazuje i činjenica da je većina njenih tadašnjih kupaca izrazila želju da se ovi dodaci uklone sa vozila. Da Dodge sa Daytonom nije imao velike komercijalne planove, pokazuju pored očekivano visoke cijene od 4.000 američkih dolara i znatno oskudnije opremljena unutrašnjost, koja je sadržavala samo ono najneophodnije.

 

Sirova snaga

 

U rijetke modele koji su završili u slobodnoj prodaji ugrađivali su se 440 i 426 Hemi V8 agregati sa 375, odnosno 425 KS. Kamionski obrtni moment, ručni mjenjač sa četiri stepena prenosa te pogon na zadnju osovinu rezultovali su ubrzanjem do 100 km/h za 6,6 sekundi, dok je 1/4 milje prelazila za samo 13,92 sekunde, ostvarivši pri tome izlaznu brzinu od gotovo 170 km/h. Nakon velikih uspjeha u NASCAR šampionatu, odnosno ostvarene 21 pobjede, Dodge je na kraju 1969. odlučio da zaustavi proizvodnju ovog veličanstvenog vozila izrađenog u količini od samo 503 primjerka, jer već tada se razmišljalo o uvođenju novih, a kasnije će se pokazati i manje uspješnih serija ovog legendarnog automobila.

 

 

U sedamdesetim sa 350 km/h

 

 

 

Da bi se pokazala puna snaga trkačkog modela Charger Daytona, 24. novembra 1970. godine po veoma vjetrovitom vremenu, vozač Bobby Isaac sa bolidom u bojama sponzora K&K Insurance, na stazi Talladega Superspeedway oborio je svjetski rekord u brzini sa postignutih 323,646 km/h. Već naredne godine u septembru isti tim je na slanom jezeru Bonneville ostvario maksimalnu brzinu od frapantnih 349,228 km/h, što je uz oboreni svjetski rekord na otvorenim stazama Chargeru Daytona obezbijedilo vječnu slavu u krugu najbržih automobila svih vremena.

 

Datum objave: 09/01/2013
Komentarišite ovaj članak


Auto Shop Magazin

Facebook