Međunarodni naziv za auto-plin jeste Liquefied petroelum gas (LPG), što u prevodu znači tečni nafti plin, ali u literaturi se sreće i pod nazivima TNG, UNP, GPL i slično. Auto-plin je u stvari smjesa propana i butana, koja danas predstavlja najekonomičnije, ujedno i ekološki prihvatljivo, alternativno pogonsko gorivo. Širokoj upotrebi auto-plina pogoduje i to što se može ugraditi u sve automobile sa benzinskim motorima, pa čak i u motore koji imaju direktno ubrizgavanje benzina.

Od sistema za ubrizgavanje benzina zavisi i koji tip uređaja za auto-plin će se ugraditi u vozilo. Najprostija podjela kaže da imamo tri sistema: vakuumski, elektronski i sekvencijalni. Vakuumski uređaji su najprostiji i najjeftiniji i koriste se kod karburatorskih motora, pri čemu je potrošnja veća i do 20 posto, a snaga motora može pasti i do 10 posto. Elektronski uređaji koriste se za starije tipove motora sa ubrizgavanjem benzina, pri čemu snaga opada takođe do 10 posto. Nedostatak ovog sistema je i moguća pojava detonantog sagorijevanja u usisnoj grani, pri čemu najčešće stradaju plastični dijelovi motora (ako je usisna grana metalna), kao što su kućište filtera vazduha ili crijeva kojima je filter spojen na motor, a ako je usisna grana plastična strada i ona, a vozilo ostaje nepokretno.

Kod sekvencijalnog ubrizgavanja eliminisana je mogućnost detonacije, jer se plin ubrizgava preko brizgaljki u tačno određenom trenutku, tako da usisna grana nije zasićena smjesom plina i vazduha. Kod sekvencijalnih sistema na motorima sa direktnim ubrizgavanjem benzina gubitak snage je zanemarljiv, a potrošnja niža za 2 posto. Mana sekvencijalnog sistema je što je prilično skuplji od klasičnih plinskih sistema.

Zajedničko za sve vrste sistema za plinsku instalaciju jesu glavne komponente: rezervoar (cilindrični ili toroidalni), cijevi, filter, isparivač, ventili, regulatori pritiska, senzori, a kod sekvencijalnih sistema i posebna elektronska kompjuterska jedinica ECU. Princip rada je takav da plin iz rezervoara dolazi u isparivač (ujedno i reduktor pritiska plina), koji mora biti priključen na sistem za hlađenje motora, jer plin oduzima toplotu iz okoline, pa bi se bez grijanja isparivača plin zamrznuo.

Pri radu motora, u usisnoj grani javlja se potpritisak, pa se preko membrane u isparivaču određuje količina plina, koja se uvlači u usisnu granu. Miješanje plina i vazduha obavlja se na samoj usisnoj grani u takozvanom mješaču, a onda svaki cilindar uzima onoliku količinu koja mu je potrebna (ako ima previše smjese u usisnoj grani dolazi do detonantnog sagorijevanja). Nasuprot ovome, sekvencijalni sistem ima brizgaljku za svaki cilindar posebno, čime se omogućava da svaki cilindar uzima plin tačno kada i koliko mu treba. U samoj usisnoj grani nema smjese plina i vazduha pa tako ni mogućnosti detonantnog sagorijevanja.

Mnogo je razloga za ili protiv ugradnje plinskih sistema u vozila. Ipak, danas se u svijetu procjenjuje da oko 4,5 miliona vozila kao gorivo koriste auto-plin. Zemlje sa najvećim brojem vozila koja koriste TNG su Italija, Holandija, Poljska, Rusija i Norveška, čime se obara teza da je TNG solucija za „siromašne“. Većina evropskih zemalja daje znatne olakšice vlasnicima automobila sa sa ugrađenom plinskom instalacijom (što, nažalost, kod nas nije slučaj), pa su i mnogi proizvođači automobila u svoju ponudu uvrstili vozila sa fabrički ugrađenom plinskom instalacijom, takozvane BiFuel modele (Opel, VW, Citroen, Fiat, Dacia...), sve s ciljem da privuku kupce na svoju stranu.

P R E D N O S T I

- tiši i mirniji rad motora,

- produžava se vijek trajanja motora do 35 posto,

- veći intervali izmjene motornog ulja,

- udvostručuje se vijek katalizatora i λ- sonde

- znatno čistiji izduv,

- znatno niža cijena auto-plina u odnosu na benzin.

M A N E :

- zbog ugradnje cilindričnog rezervoara smanjuje se zapremina prtljažnog   prostora (alternativa ugradnja toroidalnog rezervoara na mjesto rez. točka),

- smanjena snaga motora i povećana potrošnja plina i do 20 posto (moguće eliminisati savremenim      sekvencionalnim sistemima, ali se povećava cijena ugradnje),

- dodatni troškovi atestiranja i održavanja same plinske instalacije,

- da bi se ugradnja plinske instalacije isplatila potrebno je prelaziti barem 20.000 km godišnje.