Prvi put čovjek je u avionu poletio 17. decembra 1903. godine. Učinila su to braća Wright, Orwille i Wilbur. Taj prvi let je bio dugačak 37 metara i trajao je 12 sekundi... Gravitacija je pobijeđena, a sve što su ambiciozna braća i njihovi nasljednici uradili poslije toga, napravljeno je sa ciljem da se čovjek što duže zadrži iznad zemlje. S potpuno drugačijom logikom u to vrijeme Karl Benz i njegovo društvo su bili zaokupljeni razvojem automobila, vozila kojem će zemlja biti najsigurniji oslonac. Tu su bili i oni treći što su maštali o prevoznom sredstvu, koje bi spojilo najbolje iz ova dva svijeta. Mada je pokušaja razvoja letećeg automobila kroz istoriju bilo jako puno, do danas nisu ponuđena konkretna i praktično upotrebljiva rješenja. Prvi zabilježeni projekat letećeg automobila je bio Curtiss Autoplane iz 1917. godine. Izvjesni Glenn Curtiss došao je na ideju da napravi automobil, koji bi mogao i letjeti. Mada je njegova ideja sprovedena u djelo, interesantni prototip u praksi nikada nije poletio. Na sljedeći pokušaj čekalo se punih 20 godina. Naime, 1937. godine Waldo Waterman osmišljava Arrowbile, hibrid Studebacker automobila i aviona.

Koncepcijski veoma sličan model Curtisovom Autoplaneu, ima je propeler smješten iza kabine, a za pogon je koristio Studebacker automobilski motor sa 100 KS. Ni ovaj projekat nije zaživio u praksi. Sljedeći entuzijastički projekat, koji je za cilj imao fuziju automobila i aviona zvao se Airphibian. Pokrenuo ga je Robert Fulton, inženjer, koji se bavio razvojem motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Suština njegove ideje se zasnivala na prekompoziciji aviona u automobil, jednostavnim odvajanjem repa od kabine. Koliko je bio ozbiljan proizvod ovaj avion-automobil, najbolje potvrđuje činjenica da je prototip dobio potvrdu od američke Civil Aeronautics Administration organizacije, preteče današnjeg Federal Aviation Administration. Ovaj koncept je imao šestocilindrični motor sa 150 KS, koji mu je omogućavao da leti 120 milja na sat, odnosno da se vozi po zemlji brzinom od 80 km/h. Mada je ovaj „leteći automobil“ dobio sve potrebne dozvole za serijsku proizvodnju, Fulton nije uspio ubijediti bankare u njegovu isplativost, tako da je i ovaj pokušaj ostao mrtvo slovo na papiru.

Godinu dana kasnije počinje novi projekat razvoja letećeg automobila, radnog naziva ConvAirCar. Američka kompanija Consolidated-Vultee je na standardni sedan sa dvoje vrata nadogradila „avionsku konstrukciju“ sa centralno postavljenim motorom i krilima. Projekat je obustavljen nakon samo tri leta, zbog pada i totalne havarije koncepta. Nakon toga dolazi svojevrsno zatišje, koje traje do sedamdesetih godina. Po uticajem tada aktuelnih mitova o letećim tanjirima i vanzemaljcima, kanadska kompanija Avro Aircraft, ponudila je vojnoj industriji projekat razvoja letećeg automobila karakterističnog kružnog oblika. Zamišljen kao praktično vozilo, koje bi brzo i jednostavno prevozilo vojnike na ratištu bez obzira na konfiguraciju terena, Avrocar projekat je i pored 10 miliona dolara uloženih u njegov razvoj veoma brzo postao novi inženjerski promašaj. Mada je uspijevao da poleti iz mjesta, bio je strašno neupravljiv i nesiguran, pa je vojska nakon niza neuspjelih pokušaja 1961. odustala od njegovog razvoja.

Inspirisan do tada najuspješnijim projektom letećeg automobila Roberta Fultona, Moulton Molt Taylor je osmislio jedan od najfunkcionalnijih koncepata. Njegov Aerocar je predstavljao dizajnersku fuziju automobila i aviona. Samo vozilo je bilo izrađeno od fiberglasa, dok su krila bila aluminijumska. Za pokretanje ovog vozila koristio se elisni motor smješten u repu. Sa maksimalnom brzinom u vazduhu od 120 milja na sat, bilo je to prvo „leteće vozilo“, koje je nakon Fultonovog Airphibiana dobilo dozvolu američke agencije Federal Aviation Administration. Za Aerocar je svojevremeno bio zainteresovan i američki automobilski gigant Ford, koji je od čitavog projekta odustao zbog svjetske ekonomske krize. U interesantnije projekte „letećih automobila“ se ubrajaju i Moller Skycar M400 – automobil sa četiri avionska motora, koji ima mogućnost vertikalnog sletanja i uzletanja. Ovu kombinacija aviona i automobila osmislio je doktor Paul S. Moller iz Kalifornije, koji je na više od 900 projekata iz ove oblasti do sada potrošio 200 miliona dolara i 30 godina istraživačkog rada. Mada još uvijek nije komercijalizovao svoje vozilo, Moller tvrdi da je na pragu epohalnog otkrića, koje će povećati mobilnost čovjeka do neslućenih granica.

Na spisku zanimljivih novotarija je i Black Knight Transformer, leteće vozilo američke vojske, čiji razvoj je započeo 2010. godine. Projekat iza kojeg stoji kompanija Advanced Tactics Inc. je u suštini „leteći kamion“ sa osam elisa, koji bi se koristio za prevoz namirnica i vojnika uglavnom u vojnim bazama. Ovim neobičnim vozilom, koje na zemlji može da dostigne brzinu od 112 km/h i izgleda kao veliki dron, moguće je upravljati i daljinskim putem. Iza imena Teraffugia Transition nalazi se još jedan savremeni „leteći automobil“, čiji razvoj je započeo 2006. godine. Njegova krstareća brzina iznosi 172 km/h, dok se po asfaltu kao automobil može kretati do 110 km/h. Mada je do sada nekoliko puta pred raznim investitorima dokazao svoje mogućnosti u praksi, za komercijalizaciju ovog projekta još uvijek nema dovoljno zainteresovanih investitora. Još jedan veoma interesantan projekat krije se iza imena Pal-V-One (Personal Air and Land Vehicle). U suštini riječ je o vozilu sa dva sjedišta, tri točka i nagibnim vješanjem, koje se na zemlji ponaša kao veoma dinamičan tricikl. Zahvaljujući 160 kW benzinskom agregatu Pal-V-One na asfaltu može potegnuti do maksimalnih 180 km/h. Uzorne performanse rezultat su odlične aerodinamike i težine od samo 910 kg.

Za održavanje u vazduhu Pal-V-One se oslanja na pogonsku koncepciju žirokoptera. Podsjećamo da je žirokopter vrsta letjelice, koja u sebi kombinuje karakteristike helikoptera i aviona. Pogonski motor kod ove vrste letjelica pokreće mali repni propeler, koji omogućava pravolinijsko kretanje, dok se elisa, koja proizvodi uzgon (silu koja podiže letjelicu naviše), slobodno okreće pokretana strujanjem vazduha. Puno važnija od tehničke strane ove priče je činjenica da se transformacija Pal-V-One iz tricikla u žirokopter odvija automatski uz pomoć hidraulike za samo nekoliko minuta. Ni ovaj projekat još uvijek nema realne šanse za komercijalizaciju, jer je i on prilično komplikovan, a samim tim i skup.Trenutno najzanimljiviji leteći automobil dolazi nam iz Slovačke, tačnije iz Bratislave, gdje se nalazi razvojno odjeljenje preduzeća AeroMobil. Njihov najnoviji model AeroMobil 3.0 je prema riječima prvog čovjeka ove kompanije, Stefana Vadoša, uspio objediniti sva dosadašnja nastojanja čovjeka u razvoju komercijalno isplativog letećeg automobila. „Povezati automobil i avion nije nimalo lagan zadatak. Da bi letio avion mora biti što lakši, a da bi se dobro vozio automobil mora biti optimalno težak. Siguran sam da je naš leteći automobil nešto posebno, odnosno da je to do sada najkonkretniji proizvod u ovoj oblasti“, zaključio je Stefan Vadoš. On je dodao da je prije komercijalizacije i eventualne serijske proizvodnje AeroMobil 3.0 modela, neophodno dobiti sve potrebne dozvole za saobraćaj na evropskim putevima i po evropskom vazdušnom prostoru.

Takve dozvole u ovom trenutku u Evropi je jako teško dobiti, jer bi to podrazumijevalo korjenite promjene u dosadašnjoj legislativi, koja ne predviđa kretanje letećih automobila u evropskom vazdušnom prostoru. Kao svojevrsni paradoks se navodi činjenica da Evropska unija uprkos ne postojanju jasne zakonske osnove u ovoj oblasti s druge strane podstiče razvoj letećih automobila kroz projekat MyCopter. Zbog tako haotičnog stanja budućnost letećih automobila u Evropi je za sada neizvjesna, dok je Amerika po tom pitanju mnogo liberalnija, jer javno podstiče svoje naučnike na razvoj malih i laganih letjelica, koje bi u budućnosti mogle izroditi ekonomski opravdanu fuziju aviona i automobila. Mada nijedan od navedenih projekata nije dobio zeleno svjetlo za serijsku proizvodnju, niti su svi zajedno privukli dovoljno pažnje javnosti, koja bi potvrdila njihovu komercijalnu isplativost, svi oni imaju veliki značaj. Naime, u svakom od ovih projekata leteći automobil je zaista i poletio, te dokazao da je ova teorija moguća, ali komplikovana i teško ostvariva u praksi, kako tehnološki, tako i pravno.