Priča o Miniju počinje sada već daleke 1956. godine, kada je usljed naftne krize benzin u Velikoj Britaniji, odnosno cijeloj Evropi, postao sve skuplji, a i nije ga bilo u dovoljnim količinama. Javila se potreba za malim, ekonomičnim i jeftinim automobilima, jer prodaja velikih limuzina počela je naglo da opada. Da bi doskočili trenutnoj situaciji, Nijemci predstavljaju cijelu plejadu takozvanih bubble automobila, koji su u stvari bili prepravljeni motocikli sa karoserijom, a često su imali i samo tri točka.  Osim toga što su uglavnom bili veoma ružni, ni vozne osobine im nisu bila jača strana. Već 1957. 51-godišnji inženjer Alec Issigonis pokazuje sir Leonardu Lordu, predsjedniku kompanije BMC (British Motor Corporation), rukom nacrtane skečeve britanskog odgovora na tadašnju situaciju. Sir Lord je bio saglasan, iako je sumnjao u pojedina tehnička rješenja tog malog bezimenog automobila, kao što su mjenjač postavljen ispod za ono vrijeme neobično, odnosno poprečno, postavljenog motora, gumielastično ogibljenje, te mogućnost da će novi mališan bez problema primiti čak četiri odrasle osobe.

Već naredne godine Mini dobija prve obrise zasnovane na Issigonisovom konceptu. Neobično gumilastik ogibljenje dizajnirano je od strane tadašnjeg eksperta za gumu Alexa Moultona, dok je karoserija konstruisana tako da su točkovi pomjereni u njene krajnje uglove, što je na kraju rezultovalo da je čak 80% prostora otpalo na putnički dio. Mini je zaista mogao primiti četiri odrasle osobe, nešto prtljaga, a bio je manji od Morris Minora i Austina A35, što je i bio Issigonisov cilj. Za pogon je odabran postojeći BMC agregat A serije od 34 KS, koji je postavljen poprečno. Ipak usljed problema sa karburatoromima postavljenim ka naprijed, Issigonis zakreće cijeli agregat za 180 stepeni, a hladnjak pozicionira sa lijeve strane motora. Ovakav koncept nije se pokazao kao najbolje rješenje, jer je razvodnik paljenja sada bio naprijed, a potpuno nezaštićen bio je veoma osjetljiv po kišnom vremenu. Prvi prototip isprobao je upravo Leonard Lord, koji je već nakon pet minuta vožnje bio veoma ugodno iznenađen i to do te mjere da je Issigonisu naredio da pripremi produkcionu verziju već tokom godine. Ipak, prvi Mini nije bio velikoserijski automobil, jer su prvi primjerci izrađivani ručno, a tadašnji AutoCar & Motor Magazine ocijenio ga je kao izuzetno prostrano vozilo sa odličnim omjerom cijena-performanse. Novi Mini izrađivan je u dvije varijante, kao Morris Mini Minor i Austin Seven, koje su u suštini bile potpuno identične, izuzmemo li različite logotipe.

Osnovne enterijerne specifičnosti tadašnjeg Minija bile su centralno postavljeni brzinomjer, prekidač za startovanje na podu, veliki džepovi u vratima, te klizni bočni prozori. Tokom 1959. gdoine Mini je konačno lansiran i to po veoma prihvatljivoj cijeni od 496 britanskih funti, a već 1960. prodato je preko 116.000 primjeraka. Iste godine predstavljeni su i prvi derivati u obliku van i estate verzija sa dvostrukim zadnjim vratima i produženim međuosovinskim razmakom. Ipak, i pored svih pozitivnosti, veliki broj kupaca žalio se na izuzetno lošu završnu obradu, jer podne obloge su izlijetale iz ležišta, prozori su se zaglavljivali, a i usljed lošeg brtvljenja, voda je prodirala u unutrašnjost. Svakako treba istaći da su prvi Miniji voljeli i motorno ulje i to u velikim količinama, ali i to da je gumilastik ogibljenje kasnije zamijenjeno kapacitetnijom hydrolastik verzijom.

Već naredne godine F1 konstruktor John Cooper podaruje Miniju odlične vozne karakteristike, a u dogovoru sa BMC-om izrađuje 1.000 modela Mini Cooper namijenjenih takmičenjima. Ovaj model, sada opremljen i minijaturnim disk kočnicama na prednjoj osovini,  pokretao je četverocilindrični motor zapremine 997 ccm, koji je isporučivao 55 KS. Na Holland Tulip reliju, Mini Cooper, za čijim je upravljačem bila sestra Stirlinga Mossa, Pat Moss, bilježi svoju prvu pobjedu, a Rauno Aaltonen do trenutka izlijetanja držao je drugo mjesto na reliju Monte Carlo. Uskoro Mini porodicu upotpunjuje sjoš sposobnija Cooper S verzija, koja je pomoću agregata od 1.071 ccm i 70 KS, bila u stanju uhvatiti maksimalnu brzinu od 160 km/h, uz veoma impresivna ubrzanja. Na sljedeću pobjedu se nije dugo čekalo, a zabilježio ju je Paddy Hopkirk na trci Tour de France, a 1964. godine isti dvojac (tačnije Hopkirk sa identičnim primjerkom Minija Cooper S), prvi put pobjeđuje i na prestižnom reliju Monte Carlo. Drugu pobjedu 1965. bilježi Timo Makinen, a treća stiže 1967. U periodu od 1965. do 1967. Mini bilježi čak 22 pobjede na internacionalnim relijima. Uskoro na scene stupaju MkII serija, a Cooper postaje trendy automobil koji je postavio novu činjenicu da automobil može biti sportski i sa malim motorom.

Već 1968. godine Mini se počinje proizvoditi i u Australiji, 1976. i u Italiji pod značkom Innocenti, a nova poboljšanja stižu 1984. godine, kada svi Miniji umjesto 10-colnih dobijaju 12-colne točkove. Tokom 1986. godine sa proizvodnih traka u Longbridgeu silazi petmilioniti Mini, a kada je njegov tvorac sir Alec Issigonis umro dvije godine kasnije, svi su mislili da će fama ovog malog automobila polako početi blijediti. Na sreću nije bilo tako, jer 1990. Rover prerađuje Mini Coopera, koji uskoro postaje najprodavaniji model. Pokretao ga je motor zapremine 1.275 ccm, koji je bio opremljen i katalitičkim konvertorom. Uskoro stiže i cabriolet varijanta ovog modela, koja je u saradnji sa Karmannom izrađena u samo 414 primjeraka, a posljednje poboljšanje stiže 1997. u obliku 1.3-litarskog benzinca sa direktnim ubrizgavanjem goriva.

Nakon 5,4 miliona proizvedenih primjeraka Rover 1999. prestaje sa produkcijom. Uskoro BMW postaje vlasnik Rovera, a pod njegovom palicom je razvijena potpuno nova serija, koja je samo nastavila tamo gdje je stao njen slavni prethodnik. U svakom slučaju, Mini je jedan od rijetkih automobilskih velikana kao što su Fiat 500, Renault 4, VW Buba, ili Citroen 2CV, koji će zlatnim slovima biti zauvijek upisan u anale automobilske istorije. Pa Mini, srećan ti a50. rođendan.