Ima li boljeg, ekskluzivnijeg i luksuznijeg njemačkog automobila od Mercedesa? Ima, a to je Maybach! Kako je nastao, umro, oživio, pa ponovo umro najluksuzniji njemački automobilski brend?

NASTAO JE sasvim slučajno, kao nusproizvod Prvog svjetskog rata i činjenice da je po završetku istog u Njemačkoj bila zabranjena proizvodnja avionskih motora. Tim zanimanjem, između ostalog, bavila se porodična kompanija Luftfahrzeug-Motorenbau GmbH, koju su zajedničkim snagama 1909. godine osnovali otac i sin, Wilhelm i Karl Maybach.

Njihovi motori postali su poznati, jer su svojevremeno pogonili veoma popularne „vazdušne lađe“ grofa Ferdinada von Zeppelina. U to vrijeme, negdje na margini njihovih poslovnih planova, bili su i automobili. Naime, Karl Maybach imao je veliku želju da proizvodi ekskluzivne maloserijske četverotočkaše, koji bi u svakom pogledu bili ispred Mercedesa i Gottlieba Daimlera, za kojeg je njegov otac Wilhelm svojevremeno radio kao vrhunski tehnički inovator i automobilski konstruktor.

Tri godine nakon osnivanja, 1912. godine, kompanija mijenja ime u Maybach-Motorenbau GmbH i počinje da, osim avionskih, proizvodi i motore za tenkove, lokomotive, brodove, kamione i autobuse. Nedugo po završetku Prvog svjetskog rata, u trenutku kada su se suočili sa zabranom nastavka prizvodnje avionskih motora, Maybachovi počinju sa razvojem prvog automobila.

PROTOTIPOVI W1 i W2 bili su samo uvertira za prvi Maybachov eksperimentalni  model W3, koji je 1919. godine razvijen na šasiji Mercedesa. Dvije godine poslije, na Sajmu automobila u Berlinu i zvanično je predstavljen prvi maloserijski model Maybach W3. Za to vrijeme veoma luksuzna limuzina sa zatvorenom kabinom i četvoro vrata, bila je pogonjena 5.4-litarskim šestocilindarskim benzinskim motorom sa 70 KS, te imala  kočnice na svim točkovima.

Ovaj agregat bio je dovoljan da se postigne maksimalna brzina od 109 km/h, koja je dvadesetih godina prošlog vijeka bila dostojna strahopoštovanja. W3 model je proizveden do 1928. godine u samo 305 primjeraka, a osim u verziji sa tvrdim krovom, izrađivao se i kao kabriolet. Unaprijeđena verzija W3 modela, Maybach W5, na potpuno novoj platformi pojavila se 1926. godine i ostaće upamćena po ekskluzivnom 7.0-litarskom benzinskom agregatu sa 120 KS. U centar pažnje evropske i svjetske elite Maybach je došao 1932. godine sa DS8 Zeppelin modelom, pogonjenim osmolitarskim dvanaestocilindričnim benzinskim motorom sa impoznatnih 200 KS, dovoljnih za maksimalnu brzinu od 170 km/h.

Prestižne performanse i jedinstveni luksuz ovog modela naprosto su oduševili bogatu klijentelu, koja je sa ovim automobilom mogla  u pravom smislu te riječi pokazati javnosti svoj društveni status. Do Drugog svjetskog rata i tokom njega, predstavljeno je još nekoliko modela, među kojima su najpoznatiji SW35, 38 i 42. Zadnji Maybachov zvanični automobil bio je JW61 iz 1945. godine. Po završetku rata proizvodnja je obustavljena, a 1960. godine kompanija prelazi u Mercedesovo vlasništvo.

DRUGI život za Maybacha počeo je 1997. godine kada je na Sajmu automobila u Tokiju predstavljen prvo konceptni model, da bi 2002. godine Maybach 57 zaživio i u serijskom izdanju. Bombastično najavljen kao vrhunac njemačke tehnološke superiornosti, ali i veoma ambiciozan poslovni poduhvat Mercedesa, u čije pokretanje je uloženo nevjerovatnih milijardu eura, savremeni Maybach ipak nije opravdao očekivanja. Planirana godišnja prodaja od hiljadu modela nikada nije dostignuta, a kao najveći kamen spoticanja na putu ka automobilskim visinama identifikovana je prevelika sličnost sa Mercedesovim elitnim modelima, a prije svega S-klasom, u čijoj tvornici se i proizvodio.

Za deset godina prodato je tek tri hiljade primjeraka Maybacha. Malo, premalo, da bi se opravdala Mercedesova astronomska investicija, zbog čega je prvi čovjek Daimlera, Dieter Zetsche, uz blagoslov najistaknutijih ljudi kompanije, odlučio da nakon predstavljanja nove S-klase ove godine, ime Maybach i definitivno pošalje u automobilske anale.