Do prvog polugodišta prošle godine Mondeo je u Evropi bio treći najprodavaniji model u segmentu iza lidera Volkswagen Passata i njegovog prvog pratioca Škode Superb. Do trećeg kvartala zamijenio je pozicije sa Opel Insigniom i na četvrtom mjestu dočekao kraj 2017. godine sa nešto više od 55.000 isporučenih jedinica. To je osjetan pad prodaje ako se poredi s prethodnom godinom kada je Ford isporučio 70.900 Mondea. Ova oscilacija nije nikakvo iznenađenje, jer je aktuelni Mondeo na američku automobilsku scenu stupio još 2012. a na evropsku dvije godine kasnije, dok je direktni konkurent iz Opela svjež proizvod. No automobilska zrelost ima i mnoštvo prednosti koje smo otkrili testiravši Fordovu limuzinu u svojevrsnom „top“ izdanju sa 2,0-litarskim turbodizelašom od 180 KS, Powershift automatikom i pogonom na sve točkove. Elitna pogonska kombinacija začinjena je sa bogatom Titanium opremom i šest opcionih paketa vrijednih čak 17.093 KM.

Ako vam se dopada dizajn britanskog Aston Martina velike su šanse da će vam se dopasti i dizajn Ford Mondea. U dizajnerskim krugovima Fordovo „kopiranje“ maske hladnjaka britanske legende možda i neće dobiti najvišu ocjenu, ali za obične smrtnike to je vrhunski potez, koji je masivnu poslovnu limuzinu sprijeda transformisao u mišićavi kupe. Kada toj dinamičnoj osnovi pridodate opcioni BodyStyling kit sa prednjim i zadnjim sportskim branikom, crnim okvirima svjetala za maglu, te saćastom pozadinom maske hladnjaka i sportskim pragovima kao na testnom modelu, priča postaje još vizuelno zanimljivija. Kao fine začinske mirođije svoj doprinos u podizanju Mondeove atraktivnost sa osnovnom Titanium opremom mogu dati i opciona adaptivna LED glava i LED dnevna svjetla, 18-inčni alu naplaci sa 20 lepezastih krakova, te posebna Platinium White bijela boja, koja se doplaćuje čak 2.616 KM. Tako nagizdan Mondeo postaje magnetski privlačan i ostalim vozačima, koji često bacaju ljubopitljive poglede u pravcu vozača. Svako iskren će priznati da to godi, ali i podiže simboličku vrijednost automobilu ponekad i iznad realnog nivoa. Mondeo dobro izgleda, a prostora za napredak ima jedino na zadnjem dijelu, koji nije neugledan, ali je s obzirom na sportsko naličje pomalo prejednostavan.

U unutrašnjosti Ford je bio i ostaje jedinstven. Kabina je prostrana i funkcionalna, a ugrađeni materijali i njihova završna obrada kvalitetni. Najveći dio instrument panela je obložen na dodir ugodnom mekanom gumiranom plastikom, dok se skromnija, tvrđa, zadržala na nižem nivou i oblogama vrata. Nije to ništa loše, ali se samo malo više ističe s obzirom na ukupnu luksuznu izvedbu čitavog automobila. Na nižim nivoima oprema taj osjećaj je vjerovatno drugačiji. Fordova multimedija temelji se na 8-inčnom na dodir osjetljivom ekranu SYNC III sistema, preko kojeg se upravlja brojnim funkcijama poput audio sistema, navigacije, klimatizacije... Klimatizacija ima i klasične komande upravljanja osnovnim operacijama kao što su podešavanja nivoa temperature ili jačine duvanja ventilatora. Za preciznija podešavanja kakva su usmjeravanje protoka vazduha potrebno je ipak koristiti grafiku na ekranu. Ovi dvostruki „aršini“ su uvijek pomalo zbunjujući, ne samo kod Forda već kod svih proizvođača koji se ne mogu odlučiti jesu li za digitalno ili klasično rješenje. Mondeova sjedišta su odlično profilisana, a i uzorno udobna ako dolaze u opcionoj Prada/Omni Sport kombinaciji. Mada je u suštini riječ o platnenoj kombinaciji, ona je veoma ugodna, ali i vizuelno atraktivna zahvaljujući posebnoj mustri za šivenje i ukrasnom bijelom koncu. Opciona sjedišta vozača nagrađuju sa električnim podešavanjem u deset smjerova i mogućnošću memorisanja različitih položaja, dok suvozač nema taj nivo luksuza i sva četiri podešavanja mora da obavi ručno. Oba sjedišta su opremljena sa grijačima, koji su dobrodošao dodatak posebno u hladnim zimskim danima. Jedina zamjerka kod sjedišta je što nemaju malo dužu sjedalnu površinu, dok je sve ostalo za čistu peticu. Treba dodati i da se u njihovoj memoriji pamte i položaji električno podesivih vanjskih retrovizora što je svakako korisna opcija. I zadnja klupa nudi visok nivo udobnosti, ali i praktičnosti koja podrazumijeva da su njeni nasloni djeljivi u omjeru 60:40, odnosno da se u većem nalazi otvor za skije i uopšte duže predmete.

Sa 550 litara osnovne zapremine prtljažnik spada u prosjek klase, a najvećih 1.446 litara je više nego dovoljno za putovanje četveročlane porodice. Zahvaljujući velikim petim vratima moguće je prevesti i kabastije terete, pa se Mondeo Berlina nameće kao idealan poslovno-porodični automobil. Podsjećamo da se osim njega Ford Mondeo nudi još u limuzinskoj i karavanskoj karoseriji. U Titanium opremi sadržano je sve što je potrebno za dugotrajnu ugodnu i sigurnu vožnju. Audio sistem osim standardnog FM/AM radia ima, CD čitač, dva USB priključka i osam zvučnika. Sasvim dovoljno da reprodukuje visok kvalitet zvuka. Za one koji žele praviti žurke na otvorenom Ford nudi Sony „muziku“ sa 12 zvučnika i subwooferom spakovanim u prtljažniku. Multimedija je u testnom obogaćena opcionom navigacijom, koja korektno obavlja svoje zadatke. Automatski klima uređaj je dvozonski, sa zadnjiim otvorima i senzorom kvaliteta vazduha u kabini... Treba dodati da se u kabini nalaze tri 12V utičnice, jedna u centralnoj konzoli, druga u media pretincu, a treća u zadnjem naslonu. Na svima njima se mogu puniti pametni uređaji. Stakla su tonirana, a u prednjem je ugrađen veoma koristan grijač za brzo zimsko odleđivanje vjetrobrana.
Za bogato opremljeni Mondeo poput testnog Ford u BiH traži 65.555 KM. Taj iznos je u slučaju testnog modela uvećan za 17.093 KM koliko košta opcionih šest paketa dodatne opreme. Da nema Vignale modela, koji uz Mondeo nudi svilu i kadifu, testni model bi sigurno predstavljao jednu od njegovih najskupocjenijih izvedbi.

POGON

Za pogon testnog Mondea je bio zadužen 2.0 TDCi motor sa 180 KS i 400 Nm, koji je kombinovan sa šestostepenim Powershift automatikom i pogonom na sve točkove. Podsjećamo da je dvolitarski dizelaš još dostupan dvije verzije, baznoj sa 150 KS i 350 Nm, te najjačoj BiTurbo sa 210 KS i 450 Nm. Bazna se može kombinovati sa 4x4 pogonom, a jača ne. To testnoj kombinaciji daje novu vrijednost i usmjerava ju ka kupcima dubljeg džepa, koji preferiraju što snažnije dizelaše i pogon na sve točkove. Mada Ford deklariše da testna kombinacija ima masu od 1.600 kilograma Mondeo se u praksi čini malo težim. Ne toliko u startu, jer ga snažni dizelaš s uvjerljivom lakoćom i tečnošću za 9,7 sekundi dovodi 100 km/h, koliko treba prilikom dinamične vožnje kroz krivine kada se težište često premješta sa jedne na dugu stranu vozila. Pogon na sve točkove tu donosi dodatnu sigurnosti i više brzinske projeke nego što ih je moguće ostvariti sa prednjim pogonom. Svoj doprinos u održavanju uzorne dinamike daju i BLD diferencijal sa ograničenim proklizavanjem, te armija elektronskih asistenata koji u pozadini marljivo „peglaju“ većinu vozačkih grešaka. Na ravnom Mondeo djeluje kao zakucan za podlogu, a i na visokim brzinama nema tragova neprijatnog karoserijskog „treperenja“. Najveću brzinu od 221 km/h nismo dostigli, ali nismo ni bilo motivisani, jer iznad 160 km/h strujanje vazduha oko karoserije pravi značajnu buku. U zakonskim okvirima Mondeo autoputom klizi poput jedrilice, a tada do izražaja dolazi i odlični tempomat sa daljinskim komandama na upravljaču. Proječna potrošnja od 8,1 litra je očekivan rezultat. Najekonomičniji prosjek nam je bio oko 4,5 litara, a najveći iznad 10. Niže je teško postići, a više moguće, ali uglavnom nerazumnom vožnjom.