Opel Rekord P2 je razvijen na istim temeljima kao prethodnik, Rekord P1, čiji je dizajn bio inspirisan glomaznim američkim automobilima. Uticaj američke autoindustrije bio je vidljiv kod većine evropskih proizvođača automobila. To nije čudo s obzirom na to da je američka autoindustrija u dobroj mjeri bila pošteđena ratnih operacija, koje su evropske proizvođače vratile deceniju–dvije unazad. S obzirom na to da je P2 koristio osnovu Rekorda P1, zadržan je isti međuosovinski razmak, dok su vanjske i unutrašnje dimenzije karoserije povećane. Zapravo, najveća razlika u dizajnu jeste izostanak panoramskog, američkog zakrivljenog vjetrobrana zbog kojeg je Opel i uveo oznaku „P“ (Panorama). Oznaka je zadržana baš kao i dobra preglednost. Relativno tanki „A“ nosači krova uz dobar pogled omogućili su ugradnju većih i praktičnijih vrata, čime se u znatnoj mjeri olakšao ulazak – izlazak sa prednjih sjedišta. Rekord P2 bio je posljednji Opelov model sa isturenim farovima koji su kao takvi davali poseban šarm cijelom automobilu. Oblik prednje haube mnoge je asocirao na jezik, što je i bila istina. Kada već spominjemo prednju haubu, recimo da je imala masivni mehanizam sa oprugama koji ju je držao u podignutom položaju. Zbog toga nam nije jasno kako neki današnji „premium“ automobili dolaze sa običnim šipkama...

Zadnji dio krase okrugla svjetla čiji su oblik i veličina bili u skladu sa ondašnjom automobilskom modom. Otvor za rezervoar bio je istih dimenzija i oblika, ali je kasnije iz sigurnosnih razloga pomaknut dublje u karoseriju. Pogled s boka otkriva decentne repove bez kojih se nijedan moderan automobil iz šezdesetih godina prošlog vijeka nije mogao ni zamisliti. Ispod velikog poklopca prtljažnika nalazio se prostor solidne zapremine, ali zbog zastarjelog ovjesa sa lisnatim gibnjevima nosivost nije bila bogzna kakva. Sa obilnom upotrebom poliranog aluminijuma želio se naglasiti luksuz bez kojeg ne bi ni bilo uspjeha kod ciljne grupe kupaca. Kupcima se već tada nudio nekakav vid personalizacije vozila, jer su prilikom narudžbe mogli odrediti dvobojnu kombinaciju karoserije i unutrašnjosti...

Baš kao vanjština, i unutrašnjost je skrojena pod uticajem američkih, raskošnih automobila. Kokpit je imao istu boju kao vanjski dio karoserije što je i logično, jer je bio napravljen od lima. Instrument tabla pružala je samo najosnovnije informacije. Iskreno rečeno, žalimo za tim vremenima jer nas današnji moderni automobili zatrpavaju „glupostima“ na koje nemamo ama baš nikakav uticaj. Vodoravni brzinomjer tada je bio uobičajen i kao takav je ostao neprevaziđen. Jednostavno rečeno, imao je „ono nešto“. Na poklopcu za pretinac za rukavice sa ponosom je stajala oznaka „Olympia“, kao svojevrsno poštovanje prema istoimenom modelu s kojim je Opel napravio ozbiljan prodor u autoindustriji. Kao posebna novost s ponosom se isticala gumena obloga iznad kokpita čiji je cilj bio ublažavanje posljedica sudara. Možda zvuči smiješno, ali tada su sigurnosni pojasevi bili u povojima... 

Sve bitne komande bile su grupisane oko stuba upravljača, što uključuje i ručicu mjenjača. Poluge (tada o prekidačima nije bilo ni govora) za grijanje i ventilisanje putničkog prostora bile su smještene sa lijeve strane kokpita, pa su kao takve bile van domašaja suvozača. Takvo bi se rješenje danas nazvalo sebičnim. Volan boje slonove kosti sa niklovanim koncentričnim prstenom za aktiviranje sirene ni dan-danas nikoga ne može ostaviti ravnodušnim... Zahvaljujući takvim rješenjima bila je moguća ugradnja prednje jednodijelne klupe koja je teoretski mogla ugostiti tri putnika. Jedan od vidova neophodnog luksuza došao je u vidu otvaranja i zatvaranja zadnjih prozora pomoću klasične ručice koja je do tada bila isključivo rezervisana za prednje prozore... Opel Rekord P2 nije bez razloga svojevremeno bio na 2. mjestu po broju prodatih primjeraka. Bolje rezultate jedino je ostvarivala Volkswagen „buba“ koja je bila manja, jeftinija i upadno skromnija. Radi uvođenja novih standarda proizvodnja je prekinuta poslije svega tri godine proizvodnje. Iako je Opel Rekord P2 na tržištu egzistirao vrlo kratko, uspio je ostaviti velike, pozitivne efekte na sve buduće Opelove modele, ali i cijelu autoindustriju uopšte.

Ponuda karoserijskih oblika
Čak bi se i sa današnje tačke gledišta slobodno moglo reći da je Opel Rekord P2 odmah na početku prodaje došao sa potpunom ponudom karoserijskih oblika. Okosnicu proizvodnje činila je limuzina sa jednim ili dva para vrata, što je tada bilo uobičajeno. Kao druga i treća verzija pod okriljem fabričke proizvodnje došao je Caravan i Van. Karoserija je imala troja vrata, a jedina razlika između Caravana i Vana bili su metalni paneli umjesto uobičajenih stakala. Za kupce profinjenoga ukusa u ponudi su bili kupe i kabriolet verzija. Ali te se izvedbe ispočetka nisu proizvodile u Opelu nego kod drugih partnera specijalizovanih za prerade karoserija. Zbog toga je njihova cijena bila basnoslovna – skoro tri puta veća od one sa standardnom karoserijom. Kasnije se proizvodnja elegantnog kupea prebacila u fabričke pogone, čime je i cijena svedena u prihvatljive okvire. Recimo da je kupe karoserija bila zaista lijepa, ali na štetu ponude prostora na zadnjim sjedištima. Uprkos tome, potražnja je bila iznad očekivanja. O kakvom se sada raritetu radi najbolje svjedoči podatak da je od male serije proizvedenih primjeraka trenutno u voznom stanju najviše 20 primjeraka. Kabriolet se nikada nije proizvodio u Opelovim pogonima, pa je uvijek bio (pre)skup i kao takav ne baš zanimljiv širem krugu kupaca. Time je cijena na tržištu oldtimera otišla u nebo...

Motori
Na početku isporuke kupcima su se nudila dva redna četverocilindrična benzinska motora. Manji je iz 1,488 ccm radne zapremine davao 50 KS i 106 nm maksimalnog obrtnog momenta, što je bilo dovoljno za ubrzanje od  0 do 100 km/h za 25 sekundi i ostvarivanje maksimalnih 125 km/h. Veći motor sa 1,680 ccm radne zapremine u prvim je serijama davao 55 KS i 120 nm obrtnog momenta. Ubrzo su mogućnosti motora podignute na 60 KS i 125 nm maksimalnog obrtnog momenta. Top model uz oznaku „S“ iz stanja mirovanja do 100 km/h stizao je za 20 sekundi, dok je maksimalna brzina iznosila 140 km/h.

Mjenjači
S obzirom na to da je Opel bilo pod snažnim uticajem američke autoindustrije, nije čudo što su i mjenjači bili na tragu onima koji su se nalazili u glomaznim automobilima s „onu stranu Velike bare“. Kao standard dolazio je mjenjač sa tri stepena prenosa sa poluautomatskim načinom rada. Bilo je dovoljno samo pomjeriti ručicu mjenjača u željeni stepen prenosa da bi mehanizam bez pedale kvačila izvršio naredbu. Kasnije se uz doplatu nudilo kućište mjenjača sa stepenom prenosa više, ali sa istim principom rada. Zahvaljujući relativno velikom obrtnom momentu poluautomatski mjenjač radio je savršeno, pa s te strane nije bilo nikakvih pritužbi. Takav sistem mijenjanja stepeni prenosa Opel je nazivao Olymat.