Prvih deset Volkswagen Transportera sa proizvodne trake u Wolfsburgu sišlo je u martu 1950. godine, sve poslije toga je istorija. Tačno šest godina kasnije, nakon 160.000 proizvedenih primjeraka, proizvodnju ovog vozila preuzela je tvornica u Hannoveru, gdje je do 1967. godine proizvedeno više od 1,83 miliona VW Bullija prve generacije, a do današnjeg dana i više od 10 miliona. Prvih osam ručno proizvedenih Transportera, interno nazvanih „Typ 29“, već su postojali kad su u martu 1950. godine prvi Transporteri Typ 2 „T1“ sišli s proizvodne trake. Šest furgona i dva kombija služila su za potrebe prezentacije kupcima i medijima. U proljeće 1950. godine sve je bilo spremno. Saznanja iz proteklih razvojnih godina poprimila su realan oblik. To se prije svega odnosi na činjenicu da Transporter nije nastao na platformi bube Typ 1, kao što je prvobitno bilo zamišljeno i planirano, nego je raspolagao vlastitom, pojačanom šasijom.

Tehnika je bila preuzeta od Volkswagenovih putničkih vozila, dok su motor i mjenjač iz doba razvoja njemačke mobilnosti. Čitavih 25 KS, sa kojima je raspolagao motor prvog Transportera, razvijeno je sa zadatkom da preveze 750 kg tereta. Dakle prvi Transporter nije imao ni izbliza moćnu motorizaciju kako je to danas slučaj, ali je od prvog dana veoma pouzdano izvršavao svoje zadatke. Tovarnom prostoru prvog modela kapaciteta 4,6 m3 ispočetka se moglo pristupiti samo preko dvoja vrata na desnoj strani, a od juna 1951. godine opcijski se mogao naručiti i dodatni par vrata na lijevoj strani. Pristup do zadnjeg dijela bio je moguć preko opcijskog malog poklopca. Četvrtasti poklopac motora „Barndoor“ dopuštao je velikodušan pogled u prostor u kojem su bili smješteni motor, rezervoar goriva i rezervna guma. Do određenih promjena došlo je 1955. godine, kada je rezervna guma „sakrivena“ iza prednjih sjedišta, a poklopac motora smanjen za pola. Tada je dodat i poklopac s prozorom iznad motora, koji je omogućavao pristup tovarnom prostoru. 

Osim toga Transporter je tada dobio svoj prvi „klima-uređaj“. Naime, njemački inženjeri na prednji dio vozila su dodali mali krovni prevjes, preko kojeg je svježi vazduh dopirao u unutrašnjost. U serijsku opremu je uz  to dodana i limena armaturna ploča, što doduše nije promijenilo način informisanja vozača. Vozač je kao i prije isključivo preko tahometra s četiri kontrolne lampice dobijao informacije o stanju tehnike - brzini, pokazivačima smjera, dugim svjetlima, pritisku ulja i punjenju baterija. Međutim, stvoren je prostor za opcijski radio-uređaj, pepeljaru, ručku za držanje, sat, koji su između ostalog bili sastavni dio serijske opreme modela Sambe, koji se proizvodio od 1951. godine, te prostor za pokazivač nivoa goriva, koji je od 1961. godine ukazivao na preostalu količinu goriva. Novo unapređenje Transportera uslijedilo je početkom 60-tih godina prošlog vijeka, kada je vozaču na raspolaganje stavljeno jedno pojedinačno sjedište, koje se moglo podešavati. S takvim sjedištem su i vozači manjeg rasta mogli pronaći idealnu sjedeću poziciju.

Najveća promjena je bila u pojačanju snage motora. Isprva određen za američko tržište 42 KS snažni boxer od 1963. godine dobio je i svoju evropsku verziju. Neopterećeni Transporter je s 1.5-litarskim motorom postizao brzinu od 100 km/h. Dvije godine prije kraja proizvodnje inžinjeri su pronašli dvije dodatne KS. Osim toga, sve verzije Transportera s proizvodne trake su silazile samo s 12-voltnom tehnikom. U julu 1967. godine, nakon 17 proizvodnih godina, u Njemačkoj je prekinuta proizvodnja prve generacije Transportera. Međutim, u Brazilu, gdje se T1 takođe proizvodio od 1957, proizvodnja je nastavljena do 2000. godine. Ukupno je u Brazilu, Meksiku i Njemačkoj proizvedeno 2,9 miliona Bullija prve generacije...