Volga GAZ-24 naprodavaniji je model u istoriji ovog ruskog proizvođača, a od 1970. godine, kada je startovala serijska produkcija, pa sve do 1992. plasirana je u ukupnoj količini od 600.000 jedinica. Između 60-ih i 80-ih godina Volga je sastavljana i u Belgiji, a vozila su dolazila u luku Antwerpen bez ugrađenog motora i mjenjača, koji su se nalazili u prtljažniku. Model M21 bio je dostupan i sa Perkins Four-99 dizelskim motorom, koji su kasnije zamijenili Roverovi i Peugeotovo agregati. Iako je tek debitovala u putničkoj varijanti, Volga GAZ-24 je iste, 1970. godine svjetlo dana ugledala i u otvorenoj Convertible verziji, čija je produkcija bila strogo limitirana. Upravo zbog toga ovaj model bio je unaprijed rasprodan, a najveća količina završila je u voznom parku za državne i vojne zvaničnike tadašnjeg SSSR-a.

Klasični modeli na tržište su se isporučivali sa 2.1 i 2.3-litarskim dizelašima sa 62 i 70 KS, dok su benzinsku ponudu sačinjavali 2.4-litarski četverocilindraš sa 86 i 3.0-litarski šestocilindraš sa 138 KS. Dizelske verzije su zbog surovih ruskih zima uglavnom isporučivane na inostrana tržišta, a osim ekonomičnosti nisu se baš mogle pohvaliti nekim izraženim performansama, jer je slabiji model do 100 km/h stizao tek za 29 sekundi, dok mu je maksimalna brzina iznosila prihvatljivih 130 km/h. Što se tiče benzinaca posebno je upečatljiva kapacitetnija 3.0-litarska verzija, koja je sa sprintom do 100 km/h od 12,8 sekundi i maksimalnim brzinskim špicom od 170 km/h bila znatno sposobniji, ali i daleko skuplji automobil.

U veoma limitiranom broju primjeraka Volga je izlazila i sa 5.5-litarskim V8 benzincem sa 195 KS, a bila je uglavnom rezervisana za potrebe KGB-a i policije. Dvije godine kasnije paleta Volge proširena je karavanskim modelom 24-02, u koji su se ugrađivali 2.1 i 2.3-litarski dizelaši, kao i 2.4-litarski benzinac, preuzeti od limuzinskog modela. Ovaj model posebno je bio omiljen zbog svog prtljažnika, čija se maksimalna zapremina mogla povećati sve do 1.850 litara. Automobili Volga u malim količinama su prodavani privatnim licima, jer je cijena uvijek bila visoka, a broj proizvedenih vozila je u isto vrijeme bio veoma ograničen, tako da je preko 90% izrađenih vozila direktno isporučivano različitim oganizacijama odmah sa trake. Isti slučaj je i sa karavanskim modelom, koji se mogao kupiti samo uz specijalnu dozvolu. Da je Volga bila pojam ruskog luksuza, dovoljno je samo pogledati interijer, koji je za svoje vrijeme bio izuzetno opremljen. Na listi opreme nalazili su se AM-FM radio, pojačano grijanje, naslonjači za ruku između prednjih i na zadnjih sjedišta, električni sat, dok su se takozvane custom verzije mogle dobiti sa zatamnjenim staklima, klimatizacijom, elektrifikovanim prozorima, te hromiranim detaljima interijera. Uz veliki broj modifikacija Volga GAZ-24 u produkciji se održala sve do 1992. godine, kada je mijenja nešto moderniji GAZ 31029, koji nije predstavljao ništa drugo do temeljno redizajniranu varijantu izvornog modela.